Enver Kazaz: Federalna TV - kazamat

Piše:Enver Kazaz

Slučaj Duške Jurišić na indikativan način oslikava bosanskohercegovački društveni trenutak. Izložena višegodišnjem mobingu na Federalnoj televiziji pod sve izraženijom kontrolom vrha SDP-a, (vidjeti pod: puštaj džingl, onaj neutralni, ja sam jeo blato ba), Jurišićki je prošle godine prije početka izborne kampanje najprije naprasno ukinuta emisija Pošteno, a onda su je smijenili sa mjesta glavne urednice Informativnog programa, da bi prošlonedjeljenom odlukom Upravnog odbora ovog javnog emitera, tako se televizija imenuje u skorojevićkom birokratiziranom jeziku ovdašnje tranzicije, ostala potpuno bez posla.

Članovi iz Radovana Trećeg

Nikad na javnoj sceni nije bio očigledniji, vidljiviji i suroviji metod linča i institucionalnog nasilja nad usamljenim pojedincem od strane skupine vlastodržaca i medijskih moćnika kao u slučaju Duške Jurišić. Na njenoj strani je sve: presude sudskih organa, čak dvije, profesionalna odgovornost i moral (kome je još stalo do toga), a na strani moćnika je samo jedna jedina stvar: institucionalna moć i laž, bezočna, hinjska, gadna i ljigava. I kao u Kafkinim romanima, kao u Bulgakovljevom „Majstoru i Margariti“, u Andrićevoj „Prokletoj avliji“, u kompletnom političkom romanu koji sabire iskustvo nemoći pojedinca kojeg satire bezočni sistem i moćne institucije, Duška Jurišić je profesionalno, ljudski i na svaki drugi način ponižena i satrvena na javnoj sceni, a onda je i profesionalno likvidirana.

Ko su sve likvidatori: Bakir Hadžiomerović, alfa i omega Lagumdžijnog javnog servisa, Džemal Šabić, nešto što je iz potpune anonimnosti dovedeno na položaj direktora, Zvonimir Jukić, onaj propagandni novinar što je obilato nagrađen, jer se derao preko televizijskih ekrana: kriminalno,skandalozno, mafija, zavjera i slične baljezgarije. Tom se trojcu direktno pridružuju i slijedeće face: Igor Soldo, Kadrija Hodžić, Goran Samardžić i Radenko Udovičić, članovi Upravnog odbora Federalne Televizije i direktni izvršitelji Šabićeve, Jukićeve i Hadžiomerovićeve volje. Postali su članovi (kao u „Radovanu Trećem“, ide član, jebote, njegovo visočanstvo ČLAN) zato što svi skupa, izuzev Udovičića, imaju radnog iskustva u medijima nula minuta, nula priloga, nula znanja teorije, nula odgovornosti za ono što rade.

Dejstvuje li iz pozadine još neko? Da li poput kakvog VBR-a puca i Slavo Kukić, bog Federalne televizije i niza upravnih odbora, novi kandidat SDP-a za premijersku funkciju. Posredno u likvidaciji saučestvuju, jer vitalno zavise od Federalne televizije i svojih slika na njoj, i članovi Federalnog parlamenta, onog u kojem je pet jedna trećina od sedamnaest, zato što Lagumdžija mora formirati vlast. Posredno, stoga što kao članovi tijela koje treba da vodi računa o radu Federalne televizije, njenoj profesionalnosti, standardima koji se na njoj primjenjuju, zakonitosti u radu, ništa nisu poduzeli da Upravni odbor i menadžment Federalne televizije upozore na to da moraju primijeniti sudske odluke i vratiti Dušku Jurišić na radno mjesto sa kojeg je nezakonito (SUD DOKAZAO, DVAPUT) smijenjena.

Svi su drugi bezočni fašisti

Tako se sklapa ram za sliku jedne bezočnosti, krajnje pokvarenosti, nemilosrdne i ljigave prakse moći, mediokritetske samozaljubljenosti, jednom riječju – bijede koja ima moć da ponižava, disciplinira, podređuje, ukida svaku profesionalnu odgovornost i na koncu da ignoriše odluke suda, dok se licemjerno svake noći sa televizijskih ekrana krevelji: mi štitimo moral, mi se borimo za pravdu, mi smo servis, patriotski, zadnja linija odbrane za građansku, cjelovitu i jedinstvenu, našu domovinu, a svi drugi su bezočni fašisti.

Licemjerno je, odvratno je, kako na slučaj šutnjom reagira akademska zajednica, kako se malograđanski kočoperi u svojoj servilnosti moćnicima, kako organizacije za zaštitu prava radnika ponizno idu pred prijestolje vođama i sklapaju sa njima pakt u laži, kako im ljube prljava stopala, kako institucije koje bi trebale štiti zakone ne žele vidjeti bezakonje. A ono je očito, do neba vrišteće. Naime, nakon što je sud donio presudu da Upravni odbor Federalne televizije mora vratiti Dušku Jurišić na radno mjesto sa kojeg je nezakonito smijenjena, Goran Samrdžić, Kadrija Hodžić, Igor Soldo i Radenko Udovičić, ČLANOVI IZ RADOVANA TREĆEG, donijeli su odluku da ukinu to radno mjesto. Federalna televizija je tako postala jedina televizija na planeti koja je nema redakciju informativnog programa, iako samo taj programa proizvodi.

Doduše ne informativni, nego propagandni. To, naime, treba vrhu Zlatkovog SDP-a, jer se mora dokazati nemoguće: pet je jedna trećina od sedamnaest, bijelo je crno, voda je suha, zrak je vidljiv, kosmos ne postoji, zemlju nose četiri kornjače, SDP nije liderokrtaski, u praksi vlasti nije partitokratski, SDP je demokratičan, bori se za legalitet, za pravdu, socijalnu i nacionalnu, a Bakir Hadžiomerović je mag, novinarski Borg(es).

SDP za bolju budućnost

No, slučaj Duške Jurišić nije otpočeo samo SDP-om i nabrojanim imenima. Ne, on je otpočeo onog trenutka kada je za Bakira Hadžiomerovića vlasnik Avaza postao primamljiv, a Zlatko u predizbornoj kampanji narcistički, kako samo on to zna, uzvikivao da eto on neće vodit kući ni Harisa, ni Sulju, ni Fahru, ali s nekim od njih hoće sklopiti koaliciju. A dva-tri mjeseca prijem hajku na Dušku Jurišić otpočeo je bezočnim jezikom upravo Fahrudin Radončić, u funkciji predsjednika svoje privatne stranke.

Spominjući njenu nacionalnu pripadnost tada je vlasnik Avaza tražio da ona ne bude urednica na Federalnoj televiziji, zato što je pripadnica „manjinskog naroda“. I eto – nije više. Ono što je tražio Fahro, aminovao je Zlatko, tj. njegovi ČLANOVI sa Federalne televizije. Hajku je jarcao iz pozadine reis Cerić, onaj lik prema kojemu su Bošnjaci i Turci rođeni od iste majke. Eto, gledam vas, tako je nekako govorio Reis tokom prijema izvjesne delegacije iz Turske, gledam vas Turke i Bošnjake i ne vidim razlike, kao da vas je ista mater rodila.

Na hajku je stavljena tačka. Pojedinac ne može ostvariti svoje pravo, ako to odluče moćnici, oni koji su privatizirali državne organe, oni koji su odlučili da je javno dobro njihova privatna prćija, oni koji Federalnu televiziju shvataju kao najjače oružje u borbi za svoje privatne interese. Za zadovoljavanje svog narcizma, svoje sujete kosmičkih razmjera, svog mediokritetstva.

Nad jednim profesionalnim usmrćenjem cere se naprijed spomenuta imena, članovi iz „Radovana Trećeg“, ljudi što su kreirali situaciju, krležijanskim jezikom rečeno, na rubu pameti. Da, zemlju nose četiri kornjače, pet je jedna trećina od sedamnaest, Zlatko je demokratičan, Bakir je Borg(es) novinarstva, a Goran, Kadrija, Igor i Radenko su majstori medija, stručnjaci sa ogromnom bibliografijom, internacionalno priznati, SDP za bolju budućnost.