Dženana Husremović: Da li je do profesora ili do studenta

Piše: dr. Dženana Husremović, Filozofski fakultet u Sarajevu

Upravo pročitah članak„Supruga Ive Josipovića oborila 92% studenata“. Naslov mi je malo bez veze – u kompletnoj priči je najmanje bitno što je ona supruga Ive Josipovića. Ona je profesorica Pravnog fakulteta koja je svoj status dobila zahvaljujući svom radu, a ne činjenici da je supruga predsjednika države. Ovdje su druge stvari puno važnije i svakoga uključenog u obrazovni sistem potiču na razmišljanje – kako saznati da je samo 8% zaslužilo da prođe?

Da li se moglo desiti da je profesorica precijenila kriterije postignuća, postavila ljestvicu previsoko? Jeste. Da li se moglo desiti da je stvarno samo 8% studenata savladalo što je trebalo savladati? Jeste.

Da li se ovo dešava u BiH? Itekako, i to na sve strane. Kako znati da je prolaznost stvarni odraz kompetencija studenata u određenom predmetu? Uostalom, nivo studentskih kompetencija bi trebao da bude glavni kriterij ocjene kvaliteta nastavnikovog rada. Međutim, nastavnike ocjenjuju na osnovu prolaznosti studenata, a kada je prolaznost niska onda se potežu argumenti kako se na svjetski poznatim univerzitetima to ne može desiti i kako su tamo visoke stope prolaznosti. Pri tome se zaboravljaju bitne činjenice.

Na svjetski poznatim univerzitetima postoje jasno definirani standardi postignuća, centri za ispitivanje i ocjenjivanje studenata, nastavnici se u univerzitetskim centrima kontinuirano obučavaju za kvalitetniji rad sa studentima, a njihov rad se prati kroz osmišljene i valjane formativne i sumativne evaluacije. U procjeni nastavnikovog rada sa studentima koristi se niz bitnih kriterija, a ne samo prolaznost na ispitu i redovnost na predavanjima.

Kod nas – uglavnom ništa od ovoga. Na našim fakultetima, uz časne iznimke, nema kontinurane obuke osoblja za rad u učionici. Nekako se pretpostavlja da onaj ko je dobar u nauci i struci mora biti dobar i u učionici kao predavač. Evaluacija rada nastavnika sa studentima bazirana je na kriterijima prolaznosti i redovnosti održavanja predavanja. U evaluaciju nastavnika od strane studenata uključuju se svi studenti – od onih koji imaju svako pravo da procjenjuju nastavnika jer su ga slušali, pratili i bili sa njim u interakciji do onih koji listaju Avonove kataloge, tračaju, drijemaju ili igraju križić – kružić.

Šta je posljedica ovakve organizacije obuke i praćenja rada nastavnika sa studentima?

1. Nastavnik može raditi šta hoće. Može se kupati u znoju lica svog objašnjavajući gradivo, a može pričati cijeli semestar o jednoj te istoj stvari. Može pripremati ispit po pet dana, a može studentima dati literaturu iz koje će citirati rečenice na ispitu. Nastavnik koji od gore ponuđenih opcija bira drugu, može istu priču pričati i isti test primijeniti na još pet fakulteta jer je napor koji ulaže u rad sa studentima minimalan.

2. Kako bi sačuvao imidž omiljenog nastavnika, može pripremiti test kojeg položi svako ko je odlučio taj dan izaći na ispit. I vuk sit i ovce na broju.

3. U nastojanju da sačuva integritet struke i nauke, može postaviti kriterije prolaznosti na osnovu vlastite percepcije što studenti treba da znaju, pri tome zaboravljajući da je između njegove ekspertize i ekspertize studenata ogromna razlika i da studenti nikako ne mogu naučiti nešto za što su potrebne godine učenja i iskustva.

4. A može, kada vidi da mu je prolaznost niska, umjesto kriterijskog ocjenjivanja, preći na normativno ocjenjivanje i prilagoditi kriterije samoj grupi. U tom slučaju, bez obzira na nivo pokazanih kompetencija, uvijek imate 10% najboljih, 10% najgorih i ostale u sredini. Naravno, kada se odluči za normativno ocjenjivanje nastavniku ostaje samo Boga moliti da svake godine dobiva dobre generacije studenata.

Može nastavnik uraditi još puno toga, samo je pitanje da li mu treba omogućiti toliku akademsku slobodu? Ja mislim da ne treba. Niko ne zaslužuje toliku akademsku slobodu jer ona ima ozbiljne društvene posljedice.

Pa šta onda nastavnik na fakultetu zaslužuje?

Nastavnik na fakultetu zaslužuje da bude obučen kako pripremiti operacionalne obrazovne ciljeve za svoje predmete, kako definirati kriterije postignuća, kako organizirati rad sa studentima tako da se ponudi sve što se treba i može.

Nastavnik na fakultetu zaslužuje da bude ocjenjivan za svoj rad sa studentima na većem broju jasno definiranih kriterija.

Nastavnik na fakultetu zaslužuje da njegov rad ocjenjuju studenti koji su duhom i tijelom prisutni na predavanjima i vježbama.

Nastavnik na fakultetu zaslužuje da ima svu potrebnu podršku kako bi se pri ocjenjivanju studenata osjećao sigurno znajući da je ocjena koju daje pouzdana, valjana i poštena prema studentima.

Na kraju, nastavnik na fakultetu zaslužuje da njegovi uspjesi budu prepoznati isto kao i njegovi neuspjesi.

Naši studenti ne zaslužuju nastavnike koji će oboriti 90% njih bez razloga kojeg mogu braniti pred bilo kim. Ali, tek kada se obezbijedi kontinuirani sistem obuke i praćenjaprocesa podučavanja i ocjenjivanja (a ne samo produkta), dilema o prolaznosti moći će biti riješena i onda ćemo znati je li do nastavnika ili do studenata. Do tada, ostaje nam da ovu dilemu rješavamo u zavisnosti od strane katedre na kojoj se nalazimo.