Đurin dnevnik, 30. dan: Neću da šefujem, neću da mi šefuju

Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih, recimo, sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu. (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

27.6. NEĆU DA ŠEFUJEM, NEĆU DA MI ŠEFUJU

Ponovo sve isto. Kao robot ponavljam proceduru. Ustajanje, odlazak na snimanje, vožnja istim putem, kafa s ekipom, proba, snimanje....

"Idemo na pozicije!....Tape!....Akcija!.... Stop! ...." - Sve to po sto puta, dan za danom....

Uništava me osjećaj da mi život upada u pravilan ritam. Zbog toga nikad nisam bio zaposlen nigdje niti za jedan dan. Oduvijek me je bilo strah da upadnem u taj vergl "Kuća - pos'o", koji osjećam ovih dana. Zato tako panično bježim od svega što bi me moglo ugurati u pravilan ritam.

Čini mi se da u jednoj sedmici "dobro uhodanog posla" ostarim za godinu dana. Mislim da ja ustvari zbog straha od starosti toliko mijenjam svoje zanimanje.

Svjestan sam da ću zbog toga što se ne posvetim dovoljno jednom poslu, vjerovatno zauvijek ostati prosječan gitarista, prosječan režiser, prosječan scenarista, prosječan kuhar.... ali, jebiga - bolje to nego natprosječno bilo šta drugo, što me melje i stara - natprosječno brzo.

Drugi razlog zbog kog se nikada nisam nigdje zaposlio je "šef". Ne želim imati šefa i (još više) ne želim nikome biti šef. Obožavam raditi (svirati, režirati, igrati, kuhati....) u društvu najboljih saradnika (kakva odvratna riječ za prijatelje s kojima radiš) ali samo dok se ne pojavi potreba da je neko "šef".

Mrzim šefovanje bez obzira na kojoj strani se nalazim - da li šefujem ili mi šefuju.

Danas snimamo neke komplikovanije scene u kojima se glumci mažu blatom, prskaju vodom.... što im, s obzirom na vrućinu koja vlada, i ne pada tako teško. Tanja B. me upozorava da nema rezervnih kostima za tu scenu i zato moramo paziti da sve uspije iz prve. Usred jednog od tih zahtijevnih kadrova, začujem sitne i brze korake.

U prvom trenutku sam ljut, ali moja ljutnja u trenutku popusti kad u studio utrči naš Miki. Juri prema meni kao kurir koji nosi dobru vijest - dolaze moji! Miki mi skoči u naručje, a nekoliko trenutaka kasnije pojave se i Tanja, Zala i Ela. Tanja čak nosi i Ibru u rukama. Jooooooj, kakvo olakšanje je to da su ponovo tu. Od sreće i ljubavi mi se zavrti u glavi.

Sačekaju sa mnom na setu do kraja snimanja i zajedno se vraćamo kući. Sobe ponovo ispuni žamor i ja sad još bolje vidim kako mi je teško padala tišina ovih nekoliko dana bez njih.

Dvadeset i deveti dan: Nemam vremena za kašnjenje

Dvadeset i osmi dan: The Rolling Stones

Dvadeset i sedmi dan: Svinja u poršeu

Dvadeset i šesti dan: Đe s’ Đuđi, gu*i li se šta?

Dvadeset i peti dan: Podgrijavanje sarme i druge dogodovštine

Dvadeset i četvrti dan: Đe si jarane?

Dvadeset i treći dan: Dao sam gol

Dvadeset i drugi dan: Tuširanje s momcima

Dvadeset i prvi dan: Zovu me Umbrellino

Dvadeseti dan: Moji novi najbolji drugovi

Devetnaesti dan: Una cosa speciale

Osamnaesti dan: Kako zadaviti čovjeka

Sedamnaesti dan: Miris cimeta i benzina

Šesnaesti dan: L’uomo della notte

Petnaesti dan: Na ručak u Rim

Četrnaesti dan: Strah od blama

Trinaesti dan: Vunena mahovina

Dvanaesti dan: Najeb'o sam

Jedanaesti dan: Garaža

Deseti dan: Tako ti je to u životu

Deveti dan: Naprijed gledaj! Samo furaj!

Osmi dan: Tajni recept   Sedmi dan: ‘ta će Bob

Šesti dan: Orlando. Strašan glumac.
Peti dan: Čvarci za vegetarijance
Četvrti dan: Hepek
Treći dan: Cazzo
Drugi dan: Planovi za prošlost
Prvi dan: Čovjekov najbolji prijatelj, krevet