Dragan Bursać: "Vučiću, ako nema bosanskih i hrvatskih Srba, moraju li svi onda u Srbiju?"

"Velikosrpska politika nikada nije počivala na tvrdnji da svi Srbi moraju živjeti u Srbiji. Njena suština glasi da svi Srbi moraju živjeti u JEDNOJ državi. Razlika između te dvije formulacije mjeri se hiljadama ljudskih života. Jer kad Vučić kaže da su svi Srbi, on misli na Šešeljevu Veliku Srbiju."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Aleksandar Vučić ponovo je otvorio vrata jednoj od najopasnijih političkih fikcija na Balkanu. U manastiru Rmanj izjavio je da "ne postoje bosanski ni hrvatski Srbi, postoje samo Srbi". Rečenica zvuči kao klasični poziv na nacionalno jedinstvo. U stvarnosti predstavlja nastavak ideologije koja je devedesetih pokušala prekrojiti granice, a danas pokušava prekrojiti identitete.

Namjerno nakaradna logika

Čovjek bi očekivao da predsjednik jedne države razumije razliku između nacionalne pripadnosti i političke zajednice. Srbin može biti državljanin Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova, Mađarsje, USA, Rumunije ili Srbije. Ta činjenica nikome ne ugrožava identitet. Upravo suprotno. Ona potvrđuje da narod može živjeti u različitim državama, poštujući njihove ustave, zakone i suverenitet.

Vučićeva logika vodi u sasvim drugom smjeru.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ako bosanski Srbi ne postoje, šta su onda ljudi koji generacijama žive u Bosni i Hercegovini? Ako hrvatski Srbi ne postoje, šta su ljudi iz Banije, Korduna, Like, Dalmacije ili istočne Slavonije koji su vijekovima dio hrvatskog prostora? Jesu li privremeni gosti? Historijska greška? Ili građani koje treba jednog dana politički "vratiti" tamo gdje ih nacionalistička mašta zamišlja?

Jedna rečenica otkriva čitav projekat.

Jer, kada izbrišete geografsku odrednicu, brišete i političku pripadnost. Kada izbrišete političku pripadnost, otvarate prostor za tvrdnju da su svi ti ljudi zapravo dio jedne države koja još nije nacrtana na karti. Tako nastaje nekad Velika Srbija, tako nastaje "srpski svet", samo upakovan u mekšu, diplomatski prihvatljiviju ambalažu.

Sve je isto

Vučić pokušava umiriti javnost tvrdnjom da Srbija "ne želi otimati tuđe granice". Problem je što su gotovo identične rečenice slušali i građani bivše Jugoslavije krajem osamdesetih. Prvo se govorilo o kulturnom jedinstvu. Zatim o zaštiti ugroženog naroda. Poslije su stigle balvan revolucije, autonomne oblasti, referendumi, vojske, logori i masovne grobnice. Ideologije rijetko počinju tenkovima. Gotovo uvijek počinju riječima.

Posebno zabrinjava mjesto na kojem je izjava izgovorena. Vučić nije govorio u Beogradu. Govorio je u Bosni i Hercegovini, u Martin Brodu. Predsjednik susjedne države došao je u drugu državu da njenim građanima srpske nacionalnosti objasni kako su prije svega dio jedinstvenog srpskog nacionalnog prostora. Teško je zamisliti jasniju poruku o tome kome pripada njihova politička lojalnost.

Zamislimo sada obrnut slučaj.

Zamislite

Predsjednik Hrvatske dođe u Suboticu i izjavi da ne postoje vojvođanski Srbi ni bunjevački Hrvati, već samo Hrvati koji moraju čuvati nacionalno jedinstvo. Ili član Predsjedništva Bosne i Hercegovine ode u Sandžak i poruči da nema sandžačkih Bošnjaka, nego samo Bošnjaka bez ikakve druge odrednice. Region bi eksplodirao od optužbi za miješanje u unutrašnje stvari druge države.

Kada to izgovori Vučić, mnogi odmah traže skriveno opravdanje, nijansu ili "pravi kontekst".

Kontekst je odavno poznat.

Velikosrpska politika nikada nije počivala na tvrdnji da svi Srbi moraju živjeti u Srbiji. Njena suština glasi da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Razlika između te dvije formulacije mjeri se hiljadama ljudskih života.

Zato geografsku odrednicu Vučić doživljava kao problem. Bosanski Srbin podrazumijeva Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Hrvatski Srbin podrazumijeva Hrvatsku kao svoju državu. Crnogorski Srbin podrazumijeva Crnu Goru kao svoju državu. Upravo ta politička činjenica razbija mit o jedinstvenom državnom prostoru koji nacionalisti crtaju već više od jednog vijeka.

Srbi iz Bosne i Hercegovine nisu manje Srbi zato što su Bosanci i Hercegovci. Srbi iz Hrvatske nisu manje Srbi zato što su hrvatski građani. Kao što ni Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu manje Hrvati, niti su Bošnjaci iz Sandžaka manje Bošnjaci zbog države u kojoj žive.

Normalne evropske države identitet obogaćuju. Balkanski nacionalizmi ga svode na jednu riječ, jednu zastavu i jednog vođu.

Na kraju ostaje pitanje na koje Vučić duguje odgovor.

Ako bosanski i hrvatski Srbi zaista ne postoje, gdje onda pripadaju ljudi koji cijeli život grade kuće u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, plaćaju poreze tim državama, glasaju na njihovim izborima, školuju djecu i sahranjuju pretke na njihovoj zemlji?

Jer svaka politika koja ljudima oduzima pravo da budu i Srbi i građani svoje države završava na istom mjestu gdje je završavala i ranije.

Na granicama koje pokušava pomjeriti i na grobljima koja poslije ostavlja za sobom.

*** Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.