Dragan Bursać: Dino, veži flamingosa gdje ti aga kaže!

"Od svih vanjskopolitičkih problema Bosne i Hercegovine, Elmedin Konaković je ovih dana uspješno riješio jedan: ispuhavanje flaminga. Gumena ptičurina je kapitulirala pred ministrom, društvene mreže su dobile spektakl, a država još čeka svoj ventil. Jer kod nas je populizam odavno napuhan do pucanja, samo još vrijedi staro pravilo: Veži flamingosa gdje ti aga kaže."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Odmah da riješimo pitanje autorskih prava: naslov je brutalno pokraden od nekoga sa Facebooka. Ne znam čovjeka, možda ga nikada neću upoznati, ali mu ovim putem skidam kapu i priznajem puno intelektualno vlasništvo nad jednom od preciznijih političkih dijagnoza Bosne i Hercegovine u posljednje vrijeme: "Veži flamingosa gdje ti aga kaže."

Jer kako drugačije opisati trenutak u kojem se ministar vanjskih poslova jedne europske države, zemlje sa otvorenim ustavnim pitanjima, blokadama, lobističkim ratovima, susjedima koji joj redovno uređuju unutrašnju politiku i diplomatijom koja bi morala raditi u tri smjene, uhvatio ukoštac sa ružičastim flamingom na napuhavanje od nekoliko metara na terasi? Tu već prestaje obična politička komunikacija i počinje balkanski magični realizam konakovićevsko dodikovskog tipa.

A šta je po stvari, kao da je to bitno?!

Elmedin Konaković odlučio je odgovoriti bivšoj ministrici vanjskih poslova Biseri Turković videom u kojem pokušava ispuhati ogromnog flaminga. Povod je bila njihova prepirka oko putovanja i fotografije sa odmora, pa se ministar, kako je sam objasnio, ponovo morao baviti flamingom.

Moram priznati da u cijeloj stvari postoji stanovita poetska pravda. Godinama slušamo političare kako napuhuju probleme, vlastiti značaj, rezultate, međunarodne kontakte, istorijske uspjehe, procente, biračko tijelo, patriotizam, a naročito sebe, pa smo konačno dobili političara koji je odlučio nešto i ispuhati. Izbor je, doduše, pao na flaminga.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I tu stižemo do srži problema, jer je flamingo najmanje važan u priči o flamingu.

Kontent, kontent i samo kontent

Mnogo je zanimljivija ideja da ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine smatra sasvim prirodnim političku polemiku voditi kao TikTok kreator između dva recepta za proteinski puding. Kamera radi, flamingo se koprca, ministar se znoji, algoritam zadovoljno prede, narod komentariše, portali prenose i politički događaj je proizveden. Zaboravite SFF, tu je Dino na terasi!

Faruk Kajtaz dobro primjećuje da je sadržaj ministrove poruke potpuno potonuo iza prizora čovjeka koji pokušava savladati ogromnu gumenu ružičastu pticu. Drugim riječima, Konaković je želio pobijediti Biseru Turković, a pobijedio ga flamingo.

I upravo tu komedija postaje ozbiljnija politička priča da ne kažem tragedija.

Konaković je političar izrazitog populističkog instinkta. Voli direktnu komunikaciju, kameru, duga obraćanja i osjećaj da između njega i naroda nema posrednika, urednika, novinara, pitanja ni potpitanja. Telefon se postavi, kamera uključi i ministar kreće direktno prema biraču, a društvene mreže upravo takvu politiku obožavaju sa velikim O jer od nje ne traže naročito uspješnu diplomatiju koliko neprestano traže novi i novi sadržaj.

Flamingo hljeba ne traži

Diplomatski uspjeh je, budimo iskreni, užasno dosadan za društvene mreže, pogotovo kad ga nema. Treba ga objasniti, treba znati šta je dogovoreno, s kim, pod kojim uslovima, šta Bosna i Hercegovina dobija i kakve će biti posljedice. Flamingo ne traži ništa od toga. On je velik, ružičast, napuhan, odmah razumljiv i savršeno klikabilan, gotovo idealan koalicioni partner kojeg je, uzgred, mnogo lakše držati pod kontrolom od većine partnera u Vijeću ministara.

Tu se Konakovićev politički instinkt pokazuje gotovo laboratorijski čistim. Ministar zna da će fotografija sa ozbiljnog bilateralnog sastanka dobiti nekoliko stotina reakcija maksimu, dok će čovjek koji se nekoliko minuta hrve sa plastičnom ptičurinom na terasi završiti svuda. I bio je u pravu, jer o flamingu danas pričamo svi.

Problem nastaje kada političar počne miješati pažnju i politički rezultat, dvije sasvim različite valute koje populizam uporno pokušava proglasiti jednom te istom. Možete privući pažnju tako što ćete obući peraje i prošetati Baščaršijom, ali time još niste otvorili nijedno poglavlje sa Europskom unijom, popravili diplomatsku mrežu niti objasnili svijetu šta Bosna i Hercegovina želi od sebe i od drugih.

Konaković je od početka mandata mnogo ulagao upravo u vlastiti komunikacijski model: brzi odgovor, Facebook status, video, replika, kontra, još jedan status, pa objašnjenje statusa i onda video o prethodnom videu. Politika tako počinje ličiti na beskonačni reality program u kojem političar svakoga dana mora proizvoditi novu epizodu kako publika slučajno ne bi promijenila kanal.

I onda se, sasvim prirodno, pojavi flamingo, jer on u ovu politiku nije zalutao nego ga je takva politika naprosto prizvala. Kada dovoljno dugo ozbiljan državni posao pretvarate u permanentni content, prije ili kasnije dođete do gumene životinje od tri metra. To je zakon društvenih mreža: nekada su ministri vanjskih poslova iza sebe imali globus, kartu svijeta i zastavu države, danas imaju ring light i flaminga.

Flamingo kao koalicioni partner

Doduše, možemo stvar posmatrati i optimističnije. Bosna i Hercegovina je konačno dobila vanjskopolitički subjekt nad kojim njen ministar ima potpunu kontrolu. Sa Hrvatskom je komplikovano, sa Srbijom još komplikovanije, sa Briselom sporo, sa Washingtonom zahtjevno, sa Moskvom još zahtjevnije, ali flamingo je nakon nekoliko minuta kapitulirao. Valjda.

Diplomatska pobjeda čista kao suza, bez veta, entitetskog glasanja, HDZ-a, SNSD-a i hitne sjednice Vijeća ministara: Dino protiv flaminga, jedan na jedan, i Bosna i Hercegovina je konačno pobijedila.

Naravno, bilo bi nepravedno svesti Konakovića na jednu gumenu pticu. Čovjek obavlja ozbiljnu funkciju, putuje, sastaje se, pregovara i radi posao koji po svojoj prirodi traži javnu komunikaciju. Upravo zbog toga flamingo postaje zanimljiv, jer da ga je ispuhivao lokalni vijećnik iz Živinica npr. , snimak bi imao tri lajka, od čega jedan od njegove tetke.

Ali ovo radi ministar vanjskih poslova, a funkcija nosi težinu čak i kada njen nosilac odluči nositi flaminga.

Populizam upravo tu voli napraviti zamjenu teza: ozbiljnost se predstavlja kao otuđenost, dostojanstvo funkcije kao ukočenost, odmjerenost kao slabost, dok se neposrednost prodaje kao dokaz autentičnosti. Političar treba biti "jedan od nas", pa evo ga na godišnjem, znoji se, vjerovatno psuje flaminga u sebi, porodica čeka, telefon snima, narod gleda i sve je domaće, neposredno i naše. Fali još samo neko sa susjednog balkona da vikne: "Dino, okreni ga naopako, brže će!"

I upravo zato je ona anonimna facebookovska rečenica genijalna: "Veži flamingosa gdje ti aga kaže."

U njoj je stala čitava jedna politička kultura u kojoj aga kaže gdje, podanik veže, kamera snima, algoritam distribuira, portali objavljuju, narod se zabavlja, a država nekako nastavlja plutati između ozbiljnih problema i ružičaste plastike.

Flamingo će se na kraju ispuhati jer mu je to priroda, ali mnogo je veći problem što je politika ostala napuhana.

A za nju, izgleda, još nismo pronašli ventil.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.