Dino Mustafić: Koliko demokratije možemo podnijeti

Piše: Dino Mustafić

Bosna i Hercegovina se danas nalazi u groznom stanju. Ne mislim pritom samo na ekonomsku i socijalnu krizu, koja je opasna i prijeteća, već na politiku koja je ostala bez teksta i konteksta, postavši potpuno besmislena djelatnost.

Višemjesečni stranačko-interesni promiskuitet u okviru "vladajućih šestorki i sedmorki" koji samo što nije napravio neku "novu" parlamentarnu većinu, suspendovao je demokratiju i napravio nakaradnu državu koja utjeruje strah u kosti. U malim provincijskim restoranima ili motelima pored prašnjavog puta vode se bilateralni stranački pregovori koji nemaju za cilj dogovore, već vječite pregovore, čiji jedini rezultat može samo širiti duboki osjećaj fatalizma i apatije građana ove zemlje.

I tako, dok se politički mediokriteti snažno upiru o vlastite predrasude i vlastite privilegije cerekajući se pred televizijskim kamerama, nama prolaze godine iluzije da je sine qua non demokratskog procesa uzajamno razumijevanje, solidarnost i dostojanstven život. Dakle, naše vladajuće i vodeće stranke nikada nisu postale ozbiljne političke organizacije, a kamoli demokratske, nego su one sve, više-manje, privatno-jaranske klike koje nikada nisu poštovale ni sopstvene institucije; stranačke organe, poput Glavnog odbora ili Kongresa koji bi se obraćali ljudima sa svojim programsko-ideološkim uvjerenjima, principima ili doktrinama.

Umjesto toga, postoje autokratski lideri čija je retorika najraširenijih slogana i termina puka demagogija, populizam za široke narodne mase. Iz takvih nakaradnih stranaka stižemo u nakaradnu – partijsku – državu, kojoj je stranačka knjižica važnija od kompetencije i stručnih referenci. U toj državi se politički ne razgovora, niti vodi javni dijalog, nema argumenata niti civilizovane polemike, nema parlamentarne procedure, niti propisa, vrši se ustavno nasilje, a demokratija se kontroliše bjanko kovertiranim ostavkama. Ali, partijska država nikako nije samo nastala u vrijeme socijalizma, kada smo imali jednopartijsku državu; nastala je čim su nastale stranke u novom "demokratskom društvu", jer su političke partije ovdje najbolji i najlakši način, socijalne mobilnosti i egzistencijalne sigurnosti. Tada su te nove i demokratske stranke koje su nas oslobađale "komunističke tiranije" nudile demokratiju zapadnog stila, poput Švicarske, obećavale prosperitet, rast i mir, ali u svim tim područjima one su donijele mnogo manje nego što su obećavale.

Stranke su ovdje mnogo više od jedne političke grupe koja ima određene ideje; one su neko ko rješava socijalne probleme, one su jedno klijentelističko udruženje, slično maloj mafijaškoj organizaciji, gdje jedni guraju druge, po principu ti-meni, ja-tebi, kupuju se poslanička mjesta, a neposlušni se ucjenjuju radnim mjestom članova familije. To je, naravno, proizvod siromašnog društva koje nema mnogo mogućnosti za napredovanje, koje, dakle, nema nekog ozbiljnog protoka kapitala, nema ozbiljnih privrednih djelatnosti i mogućnosti da čovjek napreduje, pa to čini preko jarana i partijskih štela. Demokratija ne može počivati na obećanju privatnog bogaćenja, njezina najveća i jedinstvena razlika je služenje slobodi svih građana.

Možda je savremena demokratija "Povijest u hodu", ali ona nikako da došeta do Bosne i Hercegovine, mada nam je neophodna kao skok koji će nas približiti evropskim standardima društva u kojima pluralitet nije hendikep, niti mana, već fundamentalna misao politike. Jednom riječju, nama je demokratski režim jedini spas koji nas može držati otvorenim za pitanje dobrog društva, kritičkog društva koje će se suprotstaviti stvaranju modela koje društvo zatvara u sebe, u otuđene centre stranačke moći i vladanja.

Suočen sa totalitarnom arogancijom, Camus je definisao demokratiju kao režim koji "mogu zamisliti, stvoriti i podržati jedino ljudi koji znaju da ne znaju sve", što bi impliciralo da je demokrata skroman. Želim da vjerujem da će uskoro doći vrijeme novih generacija bosanskih političara koji će pronaći izvore umjerenosti i skrupula, koji će znati podnijeti demokratiju kao odgovornost. U naslijeđe će im ostati iscrpljena i poharana zemlja prethodne garniture pohlepnih "demokrata" od konstitutivnih naroda.

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno stavovi portala Radiosarajevo.ba]