Davor Marko: Vjernici bez vjere

Piše: Davor Marko, za Radiosarajevo.ba

Islam je u opasnosti. Teško diše, gotovo da nema kutka u koji bi mogao skriti svoj budalaštinama neokaljani i nacionalizmom zadojeni ponos. Šuti i trpi. Trpi sve one izgovorene gluposti, primitivizam, izlive mržnje i netrpeljivosti. Nisu za to krivi niti „dežurni islamofobi“, ni odluka ministra obrazovanja, ni najmračnije zamisli velikosrpske zavjere o etničkom (konfesionalnom) čistunstvu. „Krivi“ su oni koji, tobože, tu religiju zastupaju, javno predstavljaju, a u biti su korumpirana manjina, sa jasnim političkim vizijama i lično-kartelskim interesima. Njihova „krivnja“ je očigledna, a svakodnevno u javnom prostoru svjedočimo populističkim, verbalnim, mržnjom nabijenim, manifestacijama te „krivnje“.

Narodni neprijatelj

Na odluku ministra obrazovanja KS, koja je donešena na bazi tumačenja zakona i interpretacije zakonskih odredbi u duhu nediskriminirajuće politike spram djece kojoj je predmet namijenjen, odgovorilo se, sa promijenjenim fokusom, obezvrjeđivanjem, uvredama i nipodaštavanjem. Ministar je postao „neprijatelj naroda“, „osvjedočeni islamofob“, da ne govorim o gnusnom i zlonamjernom spominjanju članova ministrove familije. Hutba, fetva, „islamofobične“ konotacije imale su, smišljeno, za cilj da dehumanizuju i ekskomuniciraju ministra i na bazi ad hominem argumenata obesmisle njegovu odluku. Oni koji su izučavali genocid i politike etničkog čišćenja, znaju šta dehumanizacija znači...

Dossier: Vjeronauka

Sve to iz usta, pera (ili: tastatura) predstavnika religijske zajednice.

I tu se problem svodi na problem organizirane, institucionalizirane religije. Religija kao splet vjerovanja, običaja, univerzalnih poruka, moralnih načela, sa svojim dogmama i svetim spisima nije problem. Nisu problematična niti vjerska osjećanja pojedinaca, dignitet i personalna autonomija u osnovi je prava svakog pojedinca da osjeća svoju vjeru, i da je prakticira na način da to ne ugrožava nekog drugog pojedinca. Problem nastaje kada religija u svom organiziranom obliku, odnosno religijska zajednica, nastoji sebi priskrbiti apsolutnu i neupitnu poziciju u tumačenju religije generalno i religije na nivou individualnog poimanja.

Derogiranje države

Religijske zajednice u BiH odavno su sebi priskrbile vrlo lagodnu i uticajnu poziciju tumača šta je moralno, a šta (ni)je dobro za njihove vjernike (ili za njihov „sopstveni“ narod). Priskrbivši sebi pijedestal neupitnih moralnih autoriteta, otišle su i korak dalje, zadirući u domen državnih kompetencija, nudeći alternativni (društveni i organizacioni) okvir za svoje sljedbenike.

Time su derogirali, ne samo državu i deklarativnu sekularnost u njoj, već i sam smisao i suštinu religije koju predstavljaju. Figure spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja (koji se najčešće definiraju kao „islamofobi“), na koje se u svojim govorima reis i njemu odani imami / učenjaci pozivaju, imaju dvostruku ulogu – ukazivati na konstantu ugroženost islama i sebe predstavljati kao jedine legitimne tumače i čuvare islama, a sa druge strane potenciranjem ugroženosti mobilišu svoje vjernike i generišu strah od drugog što se u slučaju etno-politički modelirane BiH pokazuje kao formula uspjeha.

Islam je, tako, vrlo reduciran, snažno personaliziran u svom pojavnom obliku – svodi se bilo na figure poput vjerskog poglavara muslimana u BiH, nekolicine ljudi koji su permanentno prisutni u javnom prostoru, ili se (zahvaljujući jednom drugom medijskom diskursu, onog koji kreiraju mediji iz RS) svodi na radikalne, često i opskurne forme, poput terorizma, selefizma, mudžahedina.

Spašavanje vjeronauke

Prije način na koji religijske zajednice djeluju – personalizirano vođstvo (jedan oblik cezarizma), neupitni autoritet i donošenje odluke na nivou tog vođstva, obazvrijeđivanje drugačijeg mišljenja, i „top – down“ (od gore) pristup u donošenju odluka – podsjeća na komunistički način vladanja nego što je to slučaj sa onima koje se kritikuje („ateisti“, „bezbožnici“, „islamofobi“...). Stoga su oni koji ne razmišljaju isto ili, ne daj Bože, kritikuju svoje obični blasfemični neposlušnici i otpadnici, odnosno disidenti.

Vjeronauka sa tim nema mnogo veze. Tumačeći odluku ministra ovako šire konotirano, može se zaključiti da je on ustvari svojom odlukom zaštitio ovaj predmet, prije svega od zloupotrebe i njegovog obesmišljavanja.

S druge strane, ministrovom odlukom neće biti pogođena ni religija generalno, niti vjerska osjećanja pojedinaca – oni koji su iskreni vjernici i koji svoju vjeru upražnjavaju svakodnevno znaju da se njihova vjera ne može ocjenjivati na mjerljiv način, niti opisno. Oni svoju vjeru, jednostavno, osjećaju. Jedini problem sa tim imaju vjerske zajednice. Ili imaju blizu 2,3 miliona problema.

Vezano - Davor Marko: Na Alijinom putu, na Reisovoj sećiji