Bursać: Vučiću, zločinac Mladić je već dobio starost koju hiljadama ubijenih nije dao!

"Vučić kaže da ne razumije zašto zločinca Mladića ne puste da posljednje dane provede na slobodi. Možda bi prije toga mogao pokušati razumjeti zašto zločinac Mladić nije pustio 8.372 ljudska bića Srebrenice da žive, zašto djeca Sarajeva nisu dobila milost koju danas traži za osuđenog ratnog zločinca i zašto hiljade nevinih nisu dobile još jednu sedmicu, mjesec ili pedeset godina života. Ljudski život nema kursnu listu Vučiću! Osam hiljada ubijenih Bošnjaka nema manju vrijednost od jednog Ratka Mladića, koliko god se ti zazivajući sto muslimana za jednog Srbina, trudio da to porekneš!"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Aleksandar Vučić kaže da ne razumije. Predsjednik Srbije eto ne razumije zašto Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, međunarodni sud neće pustiti da posljednje dane provede na slobodi. Govori Vučić o humanosti, govori o čovjeku koji je, kako kaže, "de facto na samrti", pita "zašto to rade" i zaključuje kako to valjda nije civilizacija o kojoj su nam pričali.

Da bi Vučić i Srbija "razumeli"

Pa hajde da mu pomognemo da razumije.

I njemu i Srbiji.

Jer ovdje odavno problem nije (samo) Ratko Mladić. O njemu je sve rečeno i pravosuđe je završilo posao. Problem je srpsko društvo koje već tri decenije pokušava pronaći dovoljno široku riječ da u nju smjesti Mladića kao čovjeka, a dovoljno usku da iz nje izbaci njegove žrtve.

Ako je Vučiću danas toliko stalo do humanog odnosa prema čovjeku, bilo bi zanimljivo da nam objasni gdje je ta fascinacija humanošću bila u julu 1995. godine. Gdje je bila kada su muškarci i dječaci iz Srebrenice odvajani od svojih porodica, zatvarani, vezivani, prevoženi na stratišta i ubijani? Gdje je bila dok je zločinac Mladić komandovao Vojskom Republike Srpske, a sistem kojim je rukovodio učestvovao u projektu eliminacije Bošnjaka iz Srebrenice? Međunarodni sud je upravo zbog toga Mladića pravosnažno osudio za genocid, a zbog Sarajeva i za terorisanje stanovništva kampanjom snajperskog djelovanja i granatiranja.

Zašto tada Mladić nije razumio ljudsku potrebu za životom?

Zašto nije rekao: Ma pustite ih kućama?

Zašto nije smatrao da dječak od sedamnaest godina ima pravo da umre tamo gdje je rođen, pored majke, oca, sestre i brata? Zašto hiljade ljudi nisu dobile onu vrstu milosti koju Vučić danas zahtijeva za čovjeka osuđenog zbog njihovog uništenja?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Vučić kaže da je svejedno hoće li Mladić živjeti još sedmicu ili pet sedmica i pita zašto ga ne puste da umre "gdje je živio i za šta se borio". Upravo je ova posljednja formulacija zastrašujuća. Jer sud je vrlo precizno utvrdio za šta se Ratko Mladić borio: Učestvovao je u udruženim zločinačkim poduhvatima čiji su ciljevi uključivali trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo, širenje terora među stanovnicima Sarajeva i eliminaciju Bošnjaka iz Srebrenice.

Dakle, gospodine Vučiću, upravo je u tome stvar.

Pomozimo još malo Vučiću

Čovjek čiju slobodu tražite osuđen je zato što je drugima oduzimao mnogo više od slobode.
Oduzimao im je život.

A možda bi predsjedniku Srbije u razumijevanju pomoglo šest imena: Safet Fejzić, Azmir Alispahić, Sidik Salkić, Smail Ibrahimović, Dino Salihović i Juso Delić. Šestorica Srebreničana koje su pripadnici "Škorpiona" odveli kod Trnova i strijeljali. Safet i Azmir imali su po sedamnaest godina, Dino osamnaest. Njihovo ubijanje je snimljeno.

Jesu li oni imali pravo na humanost?
Je li Safet imao pravo na još sedmicu života?
Je li Azmir imao pravo na još pet?
Je li Dino imao pravo da umre kao starac u svom krevetu?

Kada predsjednik Srbije pita zašto se osuđenom ratnom zločincu uskraćuje sloboda na kraju života, on zapravo pokazuje koliko je temeljno poremećena i izvrnuta moralna perspektiva jednog društva. Odjednom se ogromna empatija proizvodi za zločinca, dok se hiljade njegovih žrtava pretvaraju u statističku pozadinu njegove navodne bolesti. Mladićeva starost dobija humano lice, njegove dijagnoze dobijaju naslovnice, njegova porodica dobija emociju, a mrtvi ostaju puki brojevi. Ili čak ni to.

I tu se vraćamo Aleksandru Vučiću.

Kad "sto muslimana za jednoga Srbina " priča o pravičnosti

Jer ovo ne govori slučajni predsjednik Srbije bez političke biografije. Govori čovjek koji je 2007. godine, kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke, lično učestvovao u lijepljenju plakata "Bulevar Ratka Mladića" po Beogradu. Vučić je tada megafonom predvodio okupljene, a izvještaji iz tog vremena bilježe da je i sam zalijepio jedan od tih plakata.

Dvadesetak godina kasnije promijenio je odijelo, funkciju, politički marketing i međunarodne sagovornike, ali Ratko Mladić nekako uvijek ostaje na istom mjestu.

Kao vrijednosna konstanta.

Još je strašnija činjenica da o humanosti danas govori političar koji je 20. jula 1995, svega nekoliko dana nakon pada Srebrenice, za skupštinskom govornicom izgovorio onu rečenicu koja ga prati cijelu političku karijeru: "Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana." Vučić je kasnije tvrdio da je izjava izvučena iz konteksta, ali objavljeni stenogram skupštinske rasprave potvrđuje da su te riječi izgovorene.

E pa, gospodine predsjedniče, ljudski život nema kursnu listu.
Sto Muslimana nema manju vrijednost od jednog Srbina.
Osam hiljada Bošnjaka nema manju vrijednost od jednog Ratka Mladića.
Dijete u Sarajevu nema manju vrijednost od generala u Scheveningenu.
Civil koji trči preko raskrsnice pod snajperskom vatrom vrijedi tačno koliko i čovjek za čije zdravlje danas tražite saosjećanje.

Tu počinje civilizacija koju Vučić ovih dana podrugljivo zaziva.
I upravo je Sarajevo mjesto na kojem bi mogao ponešto naučiti o njoj. Presudama međunarodnih sudova, podsjećam, utvrđena je kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom grada, a Ratko Mladić pravosnažno je osuđen i za taj udruženi zločinački poduhvat.

A šta je sa vašom ratnom biografijom, Vučiću?

Vučićeva vlastita ratna biografija dodatno opterećuje svaku njegovu lekciju o humanosti. Snimci i izvještaji godinama ga smještaju na položaje iznad opkoljenog Sarajeva u društvu Vojislava Šešelja i pripadnika srpskih formacija; oko detalja njegovog tadašnjeg angažmana i predmeta koji nosi na jednom snimku i danas postoje sporovi i teške optužbe, pa upravo zato nema potrebe dodavati ono što nije sudski utvrđeno. Dovoljno je ono što jeste javno dokumentovano: Vučićev politički put devedesetih, radikalska ideologija kojoj je pripadao, njegova izjava o stotinu Muslimana i kasnije javno veličanje Mladića plakatima po Beogradu.

To je više nego dovoljno da današnje "ne razumijem" zvuči groteskno.

Razumije Vučić SVE pa i razliku izmedu ubistva i doživotnog zatvora

Jer Vučić veoma dobro razumije.

Razumije političku vrijednost ZLOČINCA Ratka Mladića u Srbiji. Razumije baš danas biračko tijelo kojem se obraća. Razumije mit u kojem osuđeni general mora do posljednjeg dana ostati srpska žrtva nekakve međunarodne nepravde, jer bi prihvatanje presude kao civilizacijske činjenice otvorilo mnogo teže pitanje: Šta je Srbija devedesetih podržavala, kome je davala političku, vojnu, logostičku i ideološku podršku i zašto toliko godina kasnije njena politička elita još uvijek govori jezikom saosjećanja prema počiniocu prije nego prema žrtvi?

E to je ključno!

Zato Vučićevo pitanje "što to rade?" ima vrlo jednostavan odgovor.
Zato što je zločinac Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor.
Doživotni.

Ta riječ ima značenje. Kazna nije osveta i sud ga neće odvesti pred zid, vezati mu ruke, strijeljati ga i zatrpati u masovnoj grobnici. Mladić dobija medicinsku njegu, pravnu zaštitu i sva prava koja pripadaju zatvoreniku. Upravo u tome jeste razlika između pravosuđa i zločina: civilizacija se prepoznaje po tome što čak i čovjeku osuđenom za genocid daje ono što njegove žrtve od njega nisu dobile, a to je pravo, procedura, medicinska zaštita i dostojanstvo ljudskog bića.

Ali civilizacija ne podrazumijeva brisanje kazne pred smrću samo zato što je smrt blizu.

Smrt, na kraju, dolazi svakome. Došla je i onima koje je Mladićeva vojska ubijala mnogo prije njihove biološke starosti. Samo njima niko nije omogućio da biraju gdje će je dočekati.

I možda je upravo to najkraći odgovor predsjedniku Srbije.
Kada sljedeći put kaže da ne razumije zašto Ratka Mladića ne puste da posljednje dane provede na slobodi, neka ode u Potočare. Bez kamera, bez državne delegacije, bez govora o pomirenju. Neka stane među bijele nišane i pročita nekoliko imena. Neka pogleda godine rođenja. Neka pronađe dječake koji nikada nisu stigli ni priblizno do Mladićevih godina.

Pa neka svakom od njih postavi isto pitanje:
Zašto vas nisu pustili da živite?

Kad pronađe odgovor na to pitanje, razumjet će i zašto Ratko Mladić ostaje tamo gdje ga je poslala pravosnažna presuda.

A možda će tada konačno razumjeti i nešto mnogo važnije: humanost koja vidi samo život zločinca, a preko hiljada mrtvih prelazi kao preko fusnote, nije humanost.

To je nastavak iste, zločinačke politike drugim riječima.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.