Boris Dežulović: Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? - pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? - diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... - započne Esad - naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke - strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub.

- Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu - tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod - s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene - o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer "naporan rad olakšava put do Allaha", ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija - strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. - Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... - zamucao bi debeljuškasti dječačić - Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne - strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. - Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlaka al-Urdunniya al-Hashimiya, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu - tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod - Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub - uskliknuo bi učitelj Nermin. - Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah sa druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B'ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B'ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! - srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače - uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? - nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! - odgovorio je drugi brat. - Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B'ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - "Bijeljina".

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? - pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? - diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... - započne Mensur - naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije - strogo će učitelj. - Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i - tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod - s Bosnom i Hercegovinom.

Tekst je preuzet iz Nezavisnih novina