Faruk Hadžić: 'Borba za radnička prava - kako do veće ravnopravnosti?'

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prvi maj je prošao. Dan koji svake godine služi za ponovno podsjećanje na radnička prava, težak položaj radnika, pogotovo u pojedinim djelatnostima, služi samo za to – podsjećanje. Sutradan, drugog maja, sve opet ide po starom.

Radnici, koji su možda slobodan dan, te koji su iskoristili za ukazivanje na svoja radnička prava, na drugi dan tog praznika, radit će potpuno normalno, bez da će im biti plaćen rad na praznik. Oni, koji bi to trebali da čuju, taj dan su obično van države na mini produženom odmoru od svakodnevnice. U principu, nije problem u odmorima, već u problemima koji stoje godinama i ne rješavaju se, već se na njih ukazuje samo jedan dan u godini.

Piše: Doc. dr. Faruk Hadžić za Radiosarajevo.ba

Problem je generalno dosta dublji i teško da se može riješiti preko za kratki vremenski period. Bosna i Hercegovina danas ima više različitih problema u ovom segmentu koje ću danas pokušati iskazati, ali i podijeliti određena razmišljanja šta mogu biti i rješenja. Ako pitate radnike šta je danas najveći problem, mnogi će reći nivo plate, pogotovo u vremenu rasta cijena – inflacije. Inflacija je sama po sebi opasna kategorija koja kao rak postepeno izgriza društvo i ekonomiju. Ako se ne vrijeme ne krene rješavati, posljedice kasnije su sve teže i teže. Upravo je u ovom vremenu inflacije došlo do značajnog rasta cijena, što je smanjilo budžet radnika.

Zarađena plata više nije mogla pokriti sve troškove života, jer je sve poskupilo, pogotovo životne namirnice. U takvoj situaciji, radnici naravno traže veće plate, što je potpuno opravdano. Preduzeća koja mogu pokriti iz tekućih prihoda poslovanja, daju naravno veće plate radnicima. Neka druga, koja žele povećati plate, a ne mogu, moraju podizati cijene svojih proizvoda, što dodatno dovodi do pritiska za rast cijena na tržištu i onda daju dodatni novac radnicima. Postoje naravno i ona preduzeća koja mogu, a neće da povećaju plate, pravdajući se naravno nekim drugim razlozima.

Prosječni rast plata u našoj državi od jula 2021. godine pa sve do danas nije bio baš ravnomjeran. Prosječna neto plata za sve sektore je porasla u ovom periodu za 209 KM, ali neki sektori su imali prosječni rast plata dosta veći u odnosu na drugi. Najveće povećanje prosječnih plata bilo je u sektoru "Leasinga" i to za čak 1.015 KM, zatim Računarsko programiranje 588 KM, Promocija i istraživanje tržišta 513 KM, te Ostale stručne, naučne i tehničke djelatnosti sa povećanjem od 504 KM. Sa druge strane, najmanje su porasle plate u veterinarskim djelatnostima i to za 66 KM.

Sa rastom neto plata u ovom periodu, rasla je i naplata poreskih obaveza koje se plaćaju državi. Prema našim poreskim propisima, na iznos neto plate, plaćaju se doprinosi za penziono, zdravstveno, zatim doprinos u slučaju nezaposlenosti i naravno porez na dohodak. Svi ovi porezi i doprinosi se mogu svrstati u kategoriju poreza na rad. Rastom plata, rasla je i naplata poreskih obaveza na rad i tu je nešto gdje država može napraviti sada veliki iskorak. Kada mi kao radnici tražimo veću platu, mi gledamo iznos koji ćemo mi dobiti na račun, a poslodavac gleda iznos koji će ukupno platiti i za radnika i prema državi. Ako nam je povećana neto plata u prosjeku 200 KM, naš ukupni troška prema državi će iznositi ne tih 200 KM, već ustvari 340 KM, što predstavlja dio sa uključenim doprinosima na rad.

Upravo ovdje postoji potencijal za dodatni rast plata, jer dajući nama 200 KM, poslodavac daje i državi 140 KM samo zbog toga što su rasle plate. Ovo potvrđuju i podaci Porezne uprave FBiH, gdje je navedeno da je u prošloj godini naplaćeno 772 miliona KM više poreza i doprinosa, što nije rezultat povećane zaposlenosti, već ustvari rasta plata. U 2022. godini, u FBiH broj radnika je povećan za 5.278 radnika, što bi značilo, da su samo oni doprinijeli rastu poreskih prihoda, te da nije bilo rasta plata, da se na svakog od ovog radnika u prosjeku uplaćivalo oko 12.200 KM doprinosa mjesečno, što je kada se pretvori drugačije u brojeve značilo da je svaki novozaposleni radnik bio prijavljen na prosječnu platu od 17.400 KM, što je nemoguće.

Nova Vlada FBiH ima ozbiljan izazov kako sada provesti reformu poreskog sistema, kada nije iskorištena ogromna prilika prošle godine, kada je zabilježen rast poreskih prihoda. To je bio idealan trenutak da se smanje doprinosi i porezi, da više ostane radniku, a manje državi, kako bi se radnici pokušali zadržati u našoj domovini. Duboko sam uvjeren da isto žele i poslodavci koji bi rado povećali plate i tako povećali standard radnika, jer je danas sve teže i teže naći radnike na domaćem tržištu.

Bitno je naglasiti da često u javnom prostoru možemo čuti izjave da preduzeća mogu još više povećati plate, jer je ostvareno oko četiri milijarde KM profita, prema analizi finanijskih izvještaja. I mogu i ne mogu se složiti sa ovim. Razlog je što neki zaista mogu, ali ne žele, jednostavno su u pitanju takvi karakteri osoba koja vode preduzeća, a razlog je što ne shvataju da je ljudski kapital najvrjedniji resurs koji posjeduju u preduzeću. Drugi opet i ne mogu iako imaju ostvaren profit zbog samog karaktera kako se on prikazuje u poslovnim knjigama. Tu nastaje veliko nerazumijevanje osoba koje nisu ekonomisti, jer se misli da je profit jednako i novac računu, što nije naravno tačno. Profit je računovodstvena kategorija.

Možete imati milion ostvarenog profita, a da na računu nemate ni marke. Razlog je što u profit ulazi i stanje zaliha proizvoda, koje naravno imaju svoju vrijednost, ali ti proizvodi nisu prodati. Možda će te tada čak i kasniti u isplati plata, iako ste ostvarili rekordni poslovni rezultat. Zbog toga treba biti oprezan u iznošenju ocjena bez generaliziranja.

Ono što može u značajnoj mjeri pomoći i radnicima i privredi u ovom trenutku jeste reforma kojom će se napokon utvrditi sa kojim stvarnim brojem radnika raspolažemo u našoj državi. Prema evidencijama zavoda za zapošljavanje, u našoj državi je u februaru bilo 355.211 nezaposlenih radnika, što realno i jeste veliki broj osoba koje traže posao, ili bi barem trebalo tako biti. Naš najveći problem jeste što mi tačno ne znamo koliko stvarno ovih osoba traži posao, a koliko ih je tu zbog drugih nekih privilegija poput zdravstvenog osiguranja. Ovo je jedan segment gdje se može u relativno kratkom vremenskom periodu utvrditi sa čime precizno raspolažemo u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju aktivna radna snaga na tržištu.

Npr. značajan broj osoba na evidencijama nije tu da traži posao, već da ima zdravstveno osiguranje. Takve osobe možda već rade negdje na crno, ili jednostavno ih zaposlenje ne zanima, čekaju da ispune uslove za starosnu penziju. Zdravstveno osiguranje se svakako finansira od osoba koje su zaposlenici kroz uplaćene doprinose, tako da je u principu najveći broj naših građana i već pokriven. Ako bi se omogućilo da svi građani imaju pristup zdravstvenoj zaštiti, onda bi se ove osobe, koje ne traže posao, a na evidencijama su, mogle ili skinuti sa evidencija, jer će i dalje imati ono što žele i trebaju, ali da napokon znamo sa kojom radnom snagom raspolažemo.

Entiteti mogu također, u sklopu unaprjeđenja sistema zdravstvene zaštite, kroz reformu poreskog sistema omogućiti da recimo 10% iznosa prosječne neto plate bude dodatni poreski poticaj za ona preduzeća koja žele svojim radnicima kupiti policu privatnog zdravstvenog osiguranja ili štednje za penziju, koji će ući u trošak preduzeću i neće biti oporezovan. Npr. ako je prosječna plata u FBiH sada 1.209 KM, to bi značilo da preduzeće može svaki mjesec po radniku uložiti oko 120 KM na ime dobrovoljnog privatnog zdravstvenog ili penzionog osiguranja, te da na ovaj iznos neće biti oporezovan. Time bi značajno unaprijedili i zdravstvenu zaštitu našeg stanovništva.

Problema će biti uvijek, kao i rješenja, ali ono što nedostaje u svemu jeste volja onih koji žele da pomognu građanima. Standard radnika se može unaprijediti na više načina, a plata je samo jedan od njih. Na probleme treba ukazivati stalno, ne samo jedan dan u godini, jer to znači stalnu borbu za naša prava.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba