Arben Murtezić: Kaubojska je tuga pregolema…

Davno su prošla vremena kada su se muzički ukusi značili neku posebnu identifikaciju među ljudima, a ploče nosile kao zastave. Majicu sa nazivom nekim bendom nisi mogao obući ako pogrešno izgovaraš ime bubnjara koji je grupu napustio prije četri godine.

Piše: Arben Murtezić, za portal Radiosarajevo.ba

U svijetu gdje algoritmi oblikuju muzičke ukuse, nije više čudno da, inače, dobro informisani ljudi nisu čuli za neku od zvijezda koje pune stadione. Nikad više poznatih nepoznatih ljudi.

Tako sam i ja uglavnom nailazio na začuđene poglede kad sam ljudima govorio da idem na koncert nekoga ko se zove Post Malone, i jedna je od najvećih zvijezda današnjice.

Ilustracije radi, na Spotifaju ga mjesečno sluša blizu 70 miliona ljudi, a pjesme su preslušane preko 50 milijardi puta! Jedan je od među najslušanijih izvođača u historiji, dok je njegov album F-1 Trillion  - zbog kojeg sam ga i ja počeo slušati - debitovao na prvom mjestu "Billboard 200" sa 250 hiljada prodatih primjeraka već u prvoj sedmici.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Lista zvijezda s kojima je radio tako je duga da prevazilazi obim ovog teksta. Pored svih impresivnih brojeva sigurno će ostati zapamćen kao neko, ko je u vrijeme krosovera i promjena žanrova bio najbolji u svemu čega se dohvatio. Kada je kao mlađi dominirao sa hip hop hitovima, rekao je "s 40 ću biti country pjevač". Međutim, ranije je sazrio i već sa nepunih trideset se u velikom stilu okrenuo muzici dostojnoj ozbiljnog čovjeka

Zbog toga ga nazivaju i šampionom "Amerikane", krovnog žanra koji se u muzičkoj teoriji posmatra kao izraz američkih tradicija i kulturnog identiteta.

Neki kažu, pošto samo ime kaže čija je to muzika nije tako čudno da van Amerike nije ultimativna zvijezda. Međutim, teško da je to neki argument, slušali smo i daleko egzotičniju muziku. Još osamdesetih je kultni Nervozni poštar, koji se savršeno uklapa u ovu priču, pjevao: "...202, peruanska muzika".

Italija je najzad zaista blizu

Da li objektivno stagniramo, odnosno nazadujemo ili je to subjektivni osjećaj, kao što kažu za temperaturu na naprednijim vremenskim prognozama, može se raspravljati. Međutim, da bi se nešto zamjerilo povećanju broja jeftinih i direktnih letova treba se potruditi. U visini cijene putarine kroz Hrvatsku mogu se kupiti povratne avionske karte za Rim i Milano.

Sudeći prema društvenim mrežama, većina onih koji to mogu priuštiti, a nije ih malo, već je bila u Rimu. Put prema Milanu je onaj "kojim se rjeđe ide", kao što Frost, drugim povodom, reče. Tako je u avionu, od one vrste koja prima blizu 200 ljudi, bilo malo naših ljudi ali je avion bio potpuno popunjen italijanskim turistima što je divan prizor. Istina, radi se uglavnom o mladima sa ruksacima i vjerovatno niskim budžetom, ali dobro su došli. Doći će sigurno opet kada budu stariji i imućniji.

Postoje razlozi zbog kojih Milano nije u samom vrhu talijanske turističke tabele. Zaista je u svakom smislu hladniji od drugih gradova. Broj znamenitosti koje treba obići je ograničen i svi ih znate. Nema onog uzbuđenja kao u Rimu gdje iza svakog ugla čeka nešto što nije niti na jednoj mapi a vrijedno je zastajanja i fotografije.

Milano uz Madrid pruža rijetku utjehu da grad može biti značajan i slavan i bez velike rijeke ili mora. Sva voda koju možete vidjeti je u kvartu Navigli, što doslovno znači kanali i zbog toga Umberto Eco kroz svoje likove u jednoj knjizi kaže da podsjeća na Amsterdam a po arhitekturi na uredniji Napulj.

Međutim, upravo je to dio Milana zbog kojeg, ako ne idete na koncert ili utakmicu vrijedi otići. Bezbrojni moderni i tradicionalni kafići pozivaju da cijelo vrijeme boravka provedete tu i bespovratno, ali nekako dugoročnije preusmjerite, novac planiran za shopping.

To je mjesto za prvu jutarnju kafu, uz koju sam, radi atmosfere i uklapanja u okolinu listao Corriere della Sera iako italijanski znam samo toliko da prepoznam da su vijesti loše. Kada se naveče popale svijetla atmosfera nadmašuje Rimski Trastevere i podsjeća na Latinsku četvrt u Parizu.

Vala i jest hipodrom za country

Dakle, u ovaj grad mode, luksuza i opere došao sam radi countryja, što baš i nije logičan izbor, ali tako je ispalo voljom žrijeba ili organizatora, što bi rekli sportski novinari. 

Moja kćerka je došla i radi drugih hitova kojima se Post Malone proslavio. Ovo je naš drugi muzički inostrani projekat, višestruko uspješniji, jer je odlazak na koncert Taylor Swift u Beč, prošle godine neslavno propao zbog terorističke prijetnje. 

Tada ni pripreme nisu išle dobro jer i pored sve očinske ljubavi nisam uspio naučiti nijednu pjesmu Travisove zaručnice, osim jedne u kojoj se spominje Tim McGraw, jedan od najvećih kantri pjevača čiji duet sa Postom otvorio pomenuti F1- Trilion album.

Koncert je održan pred 25.000 ljudi, u odgovarajućem ambijentu, na San Siro hipodromu za koji ne znam da li ga zovu Giuseppe Meaza kada se trkaju konji čiji vlasnici i džokeji navijaju za Inter.

Možeš otići iz Sarajeva, ali će te uvijek pratiti sudbina da i usred najsušnijeg ljeta na važnom koncertu, utakmici ili festivalu na otvorenom pada kiša. Prednost je što se na to navikneš, pa se nisam posebno nervirao što je kiša stalno padala uz kraće ili duže pauze.

Satima ranije počeo je program, međutim pravi početak je bio kada se pojavio Jelly Roll koji je i sam velika zvijezda. Izuzetan nastup, ali mi je nekako ostalo u sjećanju koliko puta je ponovio da je prvi put u Italiji i zahvalio se Postu koji ga je doveo, kao da sam nikad ne bi skuckao pare za kartu da mu nije jaran pomogao.

Viski, žene i duge ceste

Tako su se i poslije grlili i pozdravljali na bini, kao dva pijana balkanska kuma. Tačno ih vidim kako će zbog neke gluposti na kraju večeri posvađati. Međutim, to je demonstracija te bliskosti sa publikom karakteristična za country zvijezde koja se ogleda, između ostalog, i u odjeći.

Otkako su raskrstili sa "Nudie" odijelima koja je proslavio Elvis, u publici je daleko više ekstravagantno obučenih nego na sceni. Na sceni nema cirkuskih kostima, uglavnom džins, i to onaj koji se jasno dijeli na muški i ženski.

Naravno, to sve ide uz takvu muziku i pjesme jer tri akorda i istina je hiljadu puta ponovljena definicija country muzike.

Postoji prilična suglasnost oko toga koje su to istine: Život nije lak; prije je bilo bolje; duge ceste, viski, žene i porodica se uvijek bore za napaćenu kaubojsku dušu...

Suštinski to je ono što je Post ponudio na koncertu, barem meni koji sam u tim pjesmama uživao, a hip hop pjesme istrpio.

Moja kćerka i većina publike u kojoj sigurno bilo još troje mojih godina je uživala u svemu. Naravno, uz sve je išla šminka svjetskog spektakla, grandiozna bina koja je simbolički predstavlja izlaz sa auto puta, band virtuoza koji griješe samo kada hoće i pomoćni radnici kojih je bilo više nego na većini naših gradilišta pravih auto-puteva.

Međutim, produkcija nije zasjenila ono najvažnije: snažno autorstvo i kvalitet pjesama.

Paul Simon u svom velikom hitu pjeva kako putuje sa sinom u Graceland i kako se nada da će obojica biti primljeni. Slično tome smo kćerka i ja primljeni i bili dio velikog svijeta par sati.

Čitanje naših vijesti na aerodromu znači povratak i prije leta. 

Arivederči proseko i Amerikana, bonđorno vječite krize i strahovi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.