Akademik Esad Duraković: Avlija

Avlija je simbol intimnosti, privatnosti, posjedovanja.
Ta čudesna riječ predstavlja čitav univerzum lične i porodične privatnosti, neotuđivosti.

Zabran najvišega reda. Svetinja.

Piše: Akademik Esad Duraković

Ali, ima jedna Avlija koja je tokom dvije decenije od privatne postajala i kolektivna, zahvaljujući neobičnim okolnostima. To je u onome prostoru u kome se zbila kolektivna tragedija antičkih razmjera.

Ona je tako proširila sva moguća značenja, stasajući u semiotički stilem, u moćnu metaforu u semiotici prostora.

„Semiotička drama“ i ekstremno oneobičavanje počeli su onda kada je u Avliju (ona je svojom sudbinom stekla pravo da se ispisuje velikim početnim slovom) useljena svetinja najvišega reda – Hram u čije ime (a to je blasfemija također najvišega reda!) izvršeno je nasilje nad privatnošću i posjedom, nad vjerskim osjećanjima vlasnice Avlije.

Bijaše to najpakosnije, najbezobzirnije finaliziranje genocida– faktički i simbolički.

Ali – Avlija je čudo! Tako mali a tako važan prostor stekao jeepske dimenzije i značaj, primio je važnost i mogućnosti epskoga totaliteta. Ova Avlija je istovremeno i višeznačan simbol; postala je izuzetno snažan semiotički stilem u širem prostoru obilježenom cijelim poljem nišana masakriranih nedužnih ljudi.

Sve svetost do svetosti – u gotovo mitskoj isključivosti.

Ova Avlija simbolizira oslobađanje prostora, trijumf osirotjele pravde nad bahatošću nasilja.

Ona je tako proširila sva moguća značenja, stasajući u semiotički stilem, u moćnu metaforu u semiotici prostora.

Semantička i semiotička isprepletenost ovdje je neobična: avlija inače nije isto što i dvorište – ona je znatno više od toga. Avliju je dvadesetak godina branila naizgled bespomoćna žena, imenom koje simbolizira sve žene njenoga naroda i prezimenom najslobodnije ptice koja oličava dosezanje najviših visina, u samotnosti.

I još nešto: jedan lažni skrbnik iz njenoga naroda znao je kročiti u tu Avliju kako bi nagovorio uzvišenosti sklonu Fatu Orlović da je proda, premda su Avlija i Fata njezina već postale od epskog značaja.

Tako čistom Avlijom kročila su i takva blatnjava stopala! Avlija je oslobođena uoči izricanja pravosnažne presude onome što cijelo zeleno polje – prepuno rascvaloga bilja – pretvori u bijelo mazarje.
Nevjerovatna simbolička kumulacija!
Avlija!

Bijaše ona Fatina Avlija, ali više nije samo njezina već je postala i zajednička.
Nakon svega što se zbilo s Avlijom u Konjević Polju, nijedna avlija nije više samo avlija, jer im je ova sada sasvim nova značenja priskrbila.