In Memoriam: Paul Marchand
Paul M. Marchand je bio novinar i ratni dopisnik iz Libana i sa
područja bivše Jugoslavije. Nakon teškog ranjavanja u Sarajevu u oktobru
1993, Paul napušta novinarstvo i postaje jedan od najcjenjenih mladih
pisaca Francuske. U junu 2009. godine, tragično je okončao svoj život u
48 godini. Napisao je četiri knjige: Simpatija za đavola ( Sympathie pour le diable - Florent Massot 1998), Oni koji će umrijeti (Ceux qui vont mourir - Grasset 2001), Prepuštam psima poduhvat da nam
sude (J'abandonne aux chiens l'exploit de nous juger - Grasset 2003), i Raj nadohvat ruke (Le Paradis d'en face (200Grasset 2007).(Opširnije ovdje)
U znak sjećanja na ovog novinara, objavljujemo odlomak romana „Oni koji će umrijeti“ u odabiru i prijevodu Bobe Lizdek
Oni koji će umrijeti
Ležeći na cesti uz snažan osjećaj krvi na licu, lebdio sam prema svom kraju u namjeri da bacim u očaj cijeli medicinski protokol. Klečeći pored mene, Boba me udarala pesnicama ne dozvoljavajući mi da potonem u mrak. Njen mahniti gnjev mi se činio nestvarnim dok sam je promatrao kroz sladostrašće svog bunila. Opazio sam euforičnu slučajnost između obamrlosti i neočekivanog olakšanja zbog moje smrti. Boba mi je vikala stvari koje nisam razumio. Zvuci su se širili u šljunkastim pahuljicama. Dan je pretvarao u paru svoje kapriciozne resice koje su vlažile moje dnevne očne kapke. Topla i tečna svila se širila oko mene, njen bljutavi miris se miješao sa nešto vazdušastijim mirisom gareži. Sunce je pronalazilo svoj odbljesak u uzburkanoj lokvi. Iz moje polutame, bockanje, slično bockanju vate, je stezalo moju desnu ruku. Intenzivna toplina se širila mojom paraliziranom šakom. Imao sam, međutim, lijep osjećaj da se talasi vjetra gomilaju u unutrašnjosti moje ruke. Dobrodošli dašak svježine u mojoj skrušenoj koži. U ovom naglom pogoršanju, jedno je bilo evidentno: bio sam sačinjen od elemenata koji su podložni propasti, izuzetno sipkih...
Razlomljen tako na asfaltu namočenom krvlju, ako je neka od mojih sposobnosti isparila pretvorivši se u mjehuriće nastale raspuknućem arterije, osjetih vrlo brzo da ni u jednom trenutku ja nisam sanjao. Bio sam savršeno svjestan da sam prokleto teško ranjen. Tu, dok ležim na cesti koja se penje između dva fronta, između dvije linije mržnje, izvan opsade grada bivše komunističke zemlje.
"Morituri TE salutant". Život nije ništa drugo nego nagovještaj smrti. Rođenje je poraz na tu beskonačnu varijaciju. Izvan majčine zdjelice, pješčani sat je okrenut, a odbrojavanje u suprotnom pravcu počinje. Rađamo se da bi umrli, a život je samo jedan milostiv interludij. U međuvremenu, trudimo se da ubijemo vrijeme. Trošimo se u krivinama, na odmorištima, u mudrovanjima, u propastima, u pretvaranjima. Ponekad smo bojažljivi, vaspitani, istrzani, pretenciozni; pokušavamo da umaknemo propasti, nečemu drugome. Miru. Neizbježno, od trenutka prvog udisaja, život je namamljen, uhvaćen u smrti. Dominacija leša je prirodna. Život je uvijen, očito beskoristan ... Čemu sve to? Jer je na kraju...smrt.
Instinktivno, vrlo brzo sam namirisao trik, predosjetio nestabilnost i ponovo uspostavio pročišćenost. Život je glorificirana agonija koja se proteže sve do smrti. Pogrešno je vezivati se za njega, željeti ga nastanjivati, očekivati vječno, moliti uvijek. Ja sam sumnjao da kredit nije neograničen, da je život bio debakl, da nismo mogli računati na njega, da bi posrtao brzo, da nije bio otporan na korištenje, na udarce sudbine, loše vremenske uslove i snajperske hice. Da sve to nije bilo vrlo ozbiljno, važno, konačno...
Mogu li biti štedljiv s onim što ću izgubiti prije, ili kasnije? Da li je trebalo da se mrštim na trošenje, da ne budem bestidan u sjaju i lažnom sjaju? Da više volim škrtost od rastrošnosti? Budući da je moja sudbina bila da hodam ka smrti, šta više, da lutam prema njoj elegantno i u svoj svojoj blistavosti. Poput pravog virtuoza... Morao sam živjeti iznad moje smrti, uvijek sa jednom smrti unaprijed. A ako sam ponekad pravio uzbunu zbog metka nekog kurvinog sina koji me mogao pogoditi, zbog te nepoznate vjerenice, nisam se ni morao čuditi... Već dugo vremena sam se nalazio u post-scriptumu vlastitog života.
„Oni koji će umrijeti te pozdravljaju“. Flomasterom boje krvi, podrugljivim slovima napisao sam ovo na bijeloj haubi mog automobila u opkoljenom gradu. Nisam ulazio u disidenciju. Maksima nije bila ni strašna ni pesimistična. Rekao sam istinu, da bi naškodio zagovornicima smrti. Prepoznao sam svoj put, horizont koji se pruža do keja, i njegovu nepodnošljivu noć. Nisam bio prevaren, konzumirao sam život, tražio svoju pohlepu, eksploziju naslade. Njegovu smionost.
Nisam pokušavao da poreknem rok trajanja, ili da napravim diverziju.. Bio sam čovjek. Naime, smrtno nedosljedan, očajno nepredvidiv... Budući da sam morao abdicirati pred ovim životom kojeg se nisam mogao sjetiti, kojeg nisam znao zatvoriti, u slova koja kose sve pred sobom i koja se ne mogu odbaciti, nagla i provokativna na zgužvanom motorizovanom limu prljavo bijele boje, flomasterom boje krvi: "Morituri te salutant. "Je li postojao neki drugi način da priznam sebi svoju sudbinu?
Ležeći u svojoj krvi ... Topio sam se, otrovan podcijenjenim metalima, kristali sjene su zastrli mramorom moje rožnice. Nisam čak čuo ni detonacije... Ja znam da idem naprijed samo kada mi zabrane... Htio sam stajati i kretati se prema ranama koje su blistale od rafala, uz pjesmu sirena ispred vrata; htio sam stajati i s glavom naopačke osjećati maženje krvoločnih metaka, okačiti priliku poput remena i nahraniti strvine; stajati uspravan na golom putu i kladiti se na korekcije kutova, optičkih pogreški, osujetiti opseg ubilačkog pogleda, u baroknom kokodakanju pijukanja nadzvučnih zrna; htio sam stajati u taštini, sebičnosti, šuškajući o okamenjenim strahovima i kamenim konfetima, uspravan, sa strane na nomadskim cestama okruženim ratnim poveljama, ogledajući se prizmama nišana; htio sam stajati, poput epskog junaka, potaknut prijateljskim glasom punim oružja, njihati se u njihovom ritmu, neodbranjivih vratova, koji samo što se nisu slomili; stojeći, hipnotiziran klatnom orkestrirane sudbine u labirintu manualnih vještina; stojeći i rastući u trenutku velikog noćnog topota. Želio sam stajati da ne bih morao puzati pred snajperima... Puzati, dok nebo postaje ambis, a vrtoglavica se mijenja u besmrtnoj samoći. Puzati, gdje vruć leš mu više dodje kao anegdota, bez dokaza da se radilo o čovjeku. Puzati i stalno se skrivati u sramu od vlastite smrti.
Ležeći, kupajući se u vlastitoj mljackavoj krvi, plivao sam među koraljnim krhotinama mojih kostiju. Sakrivam se. Boba me tuče, razbija me, kljuka me svojim odbrambenim riječima koje mi ne dozvoljavaju da zaboravim da dišem... Meta, Bobo, može li meta disati? ... Patiti? A neprijatelj, Bobo, gdje je neprijatelj? ... Nisam ga vidio da dolazi... Koga optužiti, koga proklinjati? Za tebe je on uvijek bio jedan, nevidljiv, jednak za sve: smrt. Mi nismo govorili o ljubavi, pod bombama to bi bilo suludo... Sljubljena daha, na usnama si mi govorila o njemu, dostojnom protivniku, jedinom koji je bio po našoj mjeri, koji je mogao opravdati naše poštovanje i divljenje; i naše upitne borbe.
„Ako je smrt neprijatelj, rekla si, onda je treba konzervirati, produžavati, laskati i odavati joj počast stalno i uvijek; napraviti štit od naših tijela da bi je odbranili, bdjeti nad njom da bi je zaštitili od izdaje, postaviti vrebače kako bi njen mir i moć bili zagarantirani, ubaciti špijune unutar pobunjeničkih falangi da bi se unaprijed zaustavili loši udarci koji joj prijete... Ako je smrt neprijatelj, treba da propadneš da ona ne bi umrla, sjajna od vitalnosti, iznad naših mrtvih tijela, treba joj izgraditi kupolu kako bi njena slava bila uz duboki naklon ponuđena svima. Ako je smrt neprijatelj, neprijatelj mora živjeti. Inače, protiv koga ćemo ići u borbu..."
Bobo, toliko sam je gledao da je na kraju ona došla gledati u mene. Sada, najhrabriji od nas, naspram nje, također će biti najneodlučniji da ispriča što zaista zna. Da li čovjek koji je već posthuman može još uvijek biti shvaćen? Moja krv se suši na asfaltu. Tvoji prsti su prisilni nasip. Slušaš valove koji ga čine žalosnim. Moram ti povjeriti jednu tajnu, metak mi ju je poslao kroz moju raščupanu ruku. Kako da ti kažem? Nagni se, prisili moje stisnute zube, iščupaj, oslobodi moje riječi... Bobo, onaj koji je prkosio smrti, onaj koji je ostajao uspravan usprkos svoj boli koju je pretrpio, taj Bobo, je imao pristup svemu.
Tamo gdje se on nalazi, pogled je nesmetan. Ispred njega, ne postoji više ništa, samo ovjekovječena praznina i osjećaj apsolutne slobode, slobode koju nijedan čovjek, nijedan zakon ne može baciti u lance. U trenutku dokolice, u kojoj se zauzima prostor i gubi vrijeme, on će se strastveno predati bludu: on će živjeti, okružiće se sebi sličnima, kao po kazni, uz vrlo naglašenu odbojnost, ne ostavivši ništa u naslijeđe. Onaj koji je povijao leđa smrti na njegove oči, taj nikada, Bobo, nikada neće uniziti svoje vrhunsko znanje upoznajući je sa svakim. Već je na sigurnom, bez obzira šta se desi, ili gdje god ode... Ta živa sjena ima sudbinu tužniju od ljudskih žuđenih fragmenata: ona stoji sama, tajno stvorenje.
Zašto me ne boli? ... Nastavi me stezati, udarati, ne smijem utonuti u san...Pričaj mi...Upali dan...Otvori širom prozore... Sve mi ponovi... Nema više pucnjave... Suviše je mirno... Čujem svoju krv kako teče... Bobo, čini se da kada umremo vidimo svoj život kako defiluje u halucinantnoj kavalkadi odijeka. Tajanstveni preludij, sarkastična šetnja dok se sve raspada. Odskočna daska blaženstva koje više rastužuje nego što uništava... Neposrednost smrti izaziva erupciju dislociranih reminiscencija. Prevezen na sporedno šetalište svog života, u ostacima i skicama, zapljuskivan svjetlosnim godinama. Sadržaj koverte se gubi u laganim anegdotama. Sve se raseljava.. Budući da smo pošteđeni smrtne boli, bol uskrsnuća, dalekih sjećanja i autobiografskih relikvija nam je u velikoj mjeri dodijeljena. Ja još uvijek nisam u predvorju smrti ... Ne vidim ništa, Bobo ... Nikakvo vraćanje unazad se ne oglašava ne bi li me zabavilo...Ništa se ne dešava u mojim očima koje će sutra biti prazne ... Moje sjećanje je izbrisano ... Gdje je to zapareno usporavanje? Neću žaliti, ni paničiti, ni preklinjati...Bobo, to nije kao u filmovima ... Bobo, razbistri me... Ovdje smo u stvarnom životu. Ovo je pravi hemoglobin, pravi meci, očigledni građanski rat gdje učesnici imaju pravo na samo jedno osvajanje, stavljajući ulog na njihovu jedinu šansu, bez kaskadera, bez zaštitnih mreža... Bobo, odvedi me... Moramo napustiti ovo mjesto, izbrisati cestu zgrušanu od ljubačastih ugrušaka, pokupiti piljevinu moje ruke, smjestiti me u bolnicu... Preći natrag preko ničije zemlje i rampi...Biti providni za nišane kamufliranih snajperista... Varati našim životima na cesti... Ja sam obilježen krvlju, sada me mogu uočiti iz daljine ... Bobo, prekroji me, sašij me za sebe, odvedi me... I dalje sam užasno odškrinut... Ne osjećam ništa ... Ja sam jedna poslušna rana, pretpostavljam da još uvijek postojim ... Kako je to radio krupni John Wayne kad je trebalo da uzjaše konja uz budalasti smiješak i uz pregršt metaka koji su zaglavili u utrobi?
Tog jutra nisam imao nikakvog razloga da prelazim linije fronta. Bio sam u klopci opkoljenog Grada kao u čekaonici. Vrebao sam imperative sinoda terora čija baza se nalazila u suludom duhu onih koji su opkolili grad. Rutina u delirijumu darežljivosti smrti... Malo mi je bilo dosadno. Stoga sam zamjenjivao odsutnosti i organizirao sam govornicu. Grad je bio miran, u karantinu, a zbog tog istog mira, maločas se izručio univerzum plača. Tog jutra, čak i vrijeme je napravilo savez sa punoćom ratničkog predaha. Strah i gadosti su se kupali u blagom suncu. Njegova predusretljivost bez preklinjanja, oživljavala je sparušenu kožu umornih tijela koja su žudjela za okolnim topovima i za talentom granata u krađi. Topli zrak je ispuštao potisnute uzdahe poniženih srca koja su bila lišena nade, ali probuđena na život. Ovaj dan je omekšavao traumu koja je ulazila u vječnost već skoro dvije godine. Grad, u veličanstvenom sjaju oktobra, se silio da postoji. Tog jutra vrijeme je bilo lijepo, artiljerija je slabila, a posada bila na položaju, tako su se ti nadareni perkusionisti nalazili na neurotičnom okidaču, prodavajući zjala dok su dolazili do daha, zapaljiva premorena brbljivost. Umirući, koji su bili okruženi, su se zabavljali sanjajući nemogući san, a ja nisam imao ništa da radim, jedva jedan pogrešan korak s moje strane. Na kraju Grada, blizu aerodromske ceste, koja je hermetički razgraničavala blokadu, jedan kamuflirani snajperista mehanički je brojao svoje čahure od 12,7 mm i vegetirao u očekivanju pokretne mete koja će probiti njegovu liniju smrti ...
(...)
Vezano: Film o sarajevskom Mavericku
Version française
Paul M. Marchand, ancien journaliste et reporter de guerre au Liban, puis dans l'ancienne Yougoslavie. Après avoir été grièvement blessé à Sarajevo en octobre 1993, Paul quitte le journalisme et devient un des plus respectés jeunes auteurs en France. En juin 2009, Il tragiquement met fin à sa vie à l'âge de 48 ans. Il est l’auteur de quatre romans : Sympathie pour le diable (Florent Massot, 1998), Ceux qui vont mourir (Grasset, 2001), J'abandonne aux chiens l'exploit de nous juger (Grasset 2003) et Le Paradis d'en face (2007)
En mémoire de ce journaliste, nous publions un extrait de son roman "Ceux qui vont mourir". Le chapitre choisi par Boba Lizdek.
"Ceux qui vont mourir"
Couché sur la route, la sensation intense du sang sur mon visage, je flottais dans un déclin à désespérer tout protocole médical. Agenouillée près de moi, Boba frappait mes jambes à coups de poing pour m'empêcher de sombrer. Sa frénésie semblait irréelle à travers la volupté de ma somnolence. Je percevais une coïncidence euphorique entre l'engourdissement et le soulagement inespéré de ma mort prochaine. Boba me criait des choses que je ne comprenais pas. Les sons se dilataient en flocons rocailleux. Le jour vaporisait ses franges capricieuses qui bruissaient sur mes paupières diurnes. Une soie chaude et liquide se répandait autour de moi, son odeur fade se mêlait à celle plus aérienne de brûlé. Le soleil ricochait sur la flaque ondoyante. Depuis ma pénombre, des picotements, semblables à de la ouate lestée, contractaient mon bras droit. Une forte chaleur rayonnait dans ma main paralysée. J'avais pourtant l'agréable sentiment que des vagues de vent s'engouffraient à l'intérieur de mon bras. Souffle de fraîcheur bienvenue dans mes chairs contrites. Dans cette soudaine détérioration, une évidence : j'étais bien fait d'éléments périssables, extrêmement friables...
Fractionné ainsi, sur le bitume trempé de sang, si certaines de mes facultés s'évaporaient en bouillonnant par l'ablation d'une artère, je sentis très vite qu'à aucun moment je ne rêvais. J'avais parfaitement conscience d'être salement blessé. Là, couché sur une route qui serpente entre deux fronts, entre deux lignes de haine, à l'extérieur du siège de la ville d'un ancien pays communiste.
« Morituri te salutant ». La vie n'est rien d'autre qu'un présage de mort. La naissance est une défaite à l'infinie variante. Hors du bassin maternel, le sablier est retourné, le compte à rebours déclenché. On naît pour mourir et la vie est un intermède gracieux. Entre les deux, on s'occupe à tuer le temps. On s'use en détours, en paliers, en arguties, en échéances, en feintes. Parfois on fait le timoré, le maniéré, le tiraillé, le prétentieux ; on tente d'échapper au déclin, à l'ailleurs. A la paix. Fatalement, dès l'instant de la première respiration, la vie est appâtée, happée par la mort. La domination du cadavre est naturelle. La vie est évasive, évidemment inutile... A quoi bon ? Puisque, au bout, il y a la mort.
Instinctivement, très vite, j'ai flairé l'entourloupe, suspecté la précarité et reconstitué l'épure. La vie est une agonie glorifiée qui s'étire jusqu'au trépas. L'erreur est de s'y attacher, de vouloir s'y habituer, d'espérer le perpétuel, d'implorer le toujours. Moi, j'avais le soupçon que le crédit n'était pas illimité, que la vie était débâcle, qu'on ne pouvait pas compter sur elle, qu'elle s'essoufflait prestement, ne résistait pas à l'usage, aux coups du sort, aux rigueurs du climat et aux balles des snipers. Que tout cela n'était pas très sérieux, important, définitif...
Pouvais-je être économe de ce que je perdrais tôt ou tard ? Devais-je rechigner à la dépense, ne pas me dévergonder dans l'éclat et le clinquant ? Préférer l'avarice au gaspillage ? Puisque ma destinée était de marcher vers la mort, autant vagabonder vers elle, avec élégance et panache. En virtuose... Il me fallait vivre au-dessus de ma mort, avec toujours une mort d'avance. Et si parfois je m'alarmais de la balle d'un fils de mille putes qui pouvait m'éteindre, par cette inconnue promise je ne devais pas être surpris... Depuis longtemps je me situais dans le post-scriptum de ma vie.
« CEUX QUI VONT MOURIR TE SALUENT. » Au feutre sang, en lettres moqueuses, j'avais écrit cela sur le capot blanc de ma voiture dans la Ville assiégée. Je n'entrais pas en dissidence. La maxime n'était ni lugubre ni pessimiste. Je mentionnais un truisme, pour faire pâlir les intercesseurs de la mort. Je reconnaissais ma voie, l'horizon jusqu'au débarcadère et sa nuit intolérable. Je n'étais pas dupe, je consumais ma vie, sollicitais son avidité, l'explosion de ses délices. Ses audaces.
Je ne cherchais pas à nier l'échéance, ou à faire diversion. J'étais un humain. C'est-à-dire mortellement inconsistant, désespérément fortuit... Puisqu'il me fallait abdiquer face à cette vie que je ne pouvais pas mémoriser, que je ne savais pas emprisonner, en lettres faucheuses et irrécusables, de manière abrupte et provocante, sur une tôle froissée, motorisée, d'un blanc cassé, au feutre sang : « Morituri te salutant. » Existait-il une autre façon d'avouer mon destin?
Couché dans mon sang... Je me dissous, intoxiqué par des métaux dépréciés, des cristaux d'ombre se nattent et marbrent mes rétines. Je n'ai même pas entendu les détonations... Je ne sais progresser que lorsque l'on me l'interdit... Je voulais être debout et avancer dans les plaies éblouissantes des rafales, chants de sirènes d'avant la porte ; je voulais être debout et la tête à l'envers me sentir choyé par les balles carnivores, prendre le hasard en bandoulière et nourrir les charognards ; debout sur un parcours chauve et parier sur les corrections d'angles, les erreurs d'optique, déjouer l'étendue du regard homicide, dans le caquetage baroque des piaulements de plombs subsoniques ; je voulais être debout dans la vanité, l'égoïsme, dans l'aparté des peurs pétrifiées et des confettis de pierre, debout, à la dérive sur des routes nomades encerclées de traités de guerre, reflété dans les prismes oculaires des lunettes de visée ; je voulais être debout, épique, stimulé par l'amicale pleine voix des armes, swinguer à leurs rythmes, les cervicales indéfendables, prêtes à la brisure ; debout, obnubilé par le balancier du destin orchestré dans le labyrinthe des dextérités manuelles ; debout et grandir dans l'instant de la grande battue nocturne. Je voulais être debout pour ne pas ramper devant les snipers... Ramper, et le ciel se fait abîme et le vertige se mue en solitude immortelle. Ramper, et le cadavre chaud n'est plus qu'anecdote, sans preuve qu'il fut un homme. Ramper, et se cacher à perpétuité dans la honte de sa mort.
Couché, baignant dans mon sang moelleux, je nage entre les récifs de mes débris d'os. Je me dérobe. Boba me percute, me chambarde, me dope de ses mots défensifs qui m'interdisent d'oublier de respirer... Une cible, Boba, une cible peut-elle respirer ?... Souffrir ? Et l'ennemi, Boba, où est l'ennemi ?... Je n'ai rien vu venir... Qui incriminer, qui maudire ? Pour toi il n'y en a toujours eu qu'un, invisible, délégué pour tous : la mort. Nous ne nous parlions pas d'amour, sous les bombes c'eût été insensé... Nos souffles soudés, sur mes lèvres tu me parlais de lui, le digne adversaire, le seul qui soit à notre mesure, qui puisse justifier notre respect et notre admiration ; et nos combats douteux.
« Si la mort est l'ennemie, disais-tu, alors il faut la conserver, la prolonger et l'aduler et l'honorer encore et toujours ; faire bouclier de notre corps pour la défendre, surveiller ses arrières pour prévenir toute traîtrise, poster des guetteurs afin que sa quiétude et sa puissance soient garanties, infiltrer des espions au sein des phalanges rebelles pour parer à l'avance les mauvais coups qui la menacent... Si la mort est l'ennemie, il faut soi-même périr pour qu'elle ne meure pas, éclatante de vitalité par-dessus nos cadavres, lui bâtir des dômes pour que sa renommée soit offerte à la révérence de tous. Si la mort est l'ennemie, il faut que l'ennemie vive. Sinon, contre qui irions-nous combattre... »
Boba, je l'ai tant regardée qu'elle est parvenue à regarder en moi. Maintenant, le plus courageux d'entre nous, face à elle, sera aussi le moins résolu à relater ce qu'il sait vraiment. Un homme posthume peut-il encore être compris ? Mon sang se fane sur le goudron. Tes doigts sont des digues forcées. Tu écoutes les flots qui les endeuillent. J'ai un secret à te confier, la balle me l'a transmis par mon bras déchiqueté. Comment te le dire ? Penche-toi, force mes dents serrées, arrache, libère mes mots... Boba, celui qui a bravé la mort, celui qui est resté droit par-delà la douleur qu'il endure, celui-là, Boba, a eu accès à tout.
De là où il se trouve, la vue est dégagée. Devant lui, il n'y a plus rien, juste le vide éternisé et la sensation d'une liberté absolue, une liberté qu'aucun homme, qu'aucune loi ne peut enchaîner. Dans un instant de flânerie, pour occuper l'espace et perdre son temps, il s'adonnera à un vice passionnel : il vivra, il s'accommodera de ses « semblables » comme d'une pénitence, avec une répulsion toute distinguée, sans rien léguer. Celui qui a fait ployer la mort sous son regard, jamais, Boba, jamais, ne rabaissera sa connaissance hors du commun en la faisant connaissance de chacun... Il est désormais à l'abri, quoi qu'advienne ou s'en aille. Cette ombre vivante a un destin plus triste que les fragments humains convoités : elle se tient seule, créature clandestine.
Pourquoi n'ai-je pas mal ?... Continue à me pincer, à me frapper, il ne faut pas que je m'endorme... Parle-moi... Rallume le jour... Ouvre grandes ses fenêtres... Récapitule-moi... Il n'y a plus de tirs... C'est trop calme... J'entends mon sang couler... Boba, il paraît que lorsqu'on va mourir on voit sa vie défiler en une cavalcade hallucinatoire d'échos. Trouble prélude, balade sarcastique quand tout se défait. Tremplin de béatitude qui désole plus qu'il n'anéantit... L'immédiat de la mort provoque l'irruption de réminiscences disloquantes. Transporté dans les contre-allées de sa vie, en résidus et esquisses, les années-lumière déferlent. Le contenu de l'enveloppe s'échappe en anecdotes légères. Tout se dépeuple. Puisque la douleur de la mort nous est épargnée, celle de la résurrection de la souvenance et de ses reliques autobiographiques nous est pleinement créditée. Je ne suis pas encore dans le vestibule de la mort... Je ne vois rien, Boba... Aucun retour en arrière ne s'affiche pour me distraire... Rien n'arrive dans mes yeux qui demain seront vierges... Ma mémoire est effacée... Il est où le ralenti vaporeux ? Je n'aurai pas à regretter, à paniquer, à supplier... Boba, ce n'est pas comme dans les films... Élucide-moi... On est dans la vraie vie ici. C'est de la vraie hémoglobine, des vraies balles, une guerre civile flagrante où les acteurs n'ont droit qu'à une seule prise, misent leur unique chance, sans doublure, sans filet... Boba, emmène-moi... Il faut quitter cet endroit, éponger la route grumelée de caillots violets, récupérer les sciures de mon bras, m'abréger dans un hôpital... Retraverser le no man's land et les barrages... Être transparents aux mires des tireurs camouflés... Tricher nos vies dans les ornières... Je suis marqué au sang, maintenant, ils peuvent me repérer de loin... Boba, démarque-moi, couds-moi à toi, emporte-moi... Je reste entrebâillé, atrocement... Je ne sens rien... Je suis une plaie docile, je suppose que j'existe encore... Comment faisait-il le gros John Wayne pour remonter sur son cheval avec son sourire niais et une volée de balles fichées dans les tripes ?
Ce matin-là je n'avais aucune raison de traverser les lignes de fronts. J'étais dans la nasse de la Ville en siège comme dans une salle d'attente. Je guettais les impératifs du synode de la terreur qui tenait ses assises dans les esprits fous des assiégeurs. La routine dans le délire des largesses de la mort... Je m'ennuyais un peu. Alors je relevais les absences et tenais parloir. La Ville était calme, en quarantaine, et pour ce calme, elle avait versé un peu auparavant un univers de pleurs. Ce matin-là, même le temps faisait alliance avec la plénitude du répit guerrier. La frayeur et les abominations baignaient dans un soleil clément. Sa prévenance, sans être implorée, ranimait la carne sèche des corps las que convoitaient les canons alentour et le talent des obus en maraude. L'air tiède exhalait les soupirs refoulés par les cœurs humiliés, privés d'espoir mais réveillés à la vie. Cette journée adoucissait le traumatisme qui s'éternisait depuis près de deux ans. La Ville, dans la splendeur d'octobre, s'efforçait d'exister. Ce matin-là il faisait beau, l'artillerie mollissait et ses servants en vigies, tels des percussionnistes doués à la gâchette névropathe, musardaient en reprenant leur souffle, la faconde incendiaire éreintée. Les moribonds cernés se plaisaient à rêver un impossible rêve, et moi je n'avais rien à faire, à peine un faux pas sur mes bords. A l'extrémité de la Ville, près de la route de l'aéroport qui délimitait hermétiquement le blocus, un tireur d'élite camouflé, machinalement, comptait ses cartouches de 12,7 et végétait dans l'attente d'une cible mouvante qui crèverait sa ligne de mort...
(…)
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.