Crtice iz humora pod Opsadom I

Priredio: Almir Telibećirević

„Zašto je Bosna nesretna zemlja? Zato što ima muslimane a nema naftu.“ - Tako glasi jedan od najpoznatijih kratkih viceva nastalih tokom rata u BiH. Kako se približavala ova dvadeseta godišnjica od početka artiljerijske opsade Sarajeva, tako se prethodnih par mjeseci ovaj vic počeo ponovo izvlačiti iz memorije onih koji su preživjeli tu opsadu, skupa sa mnoštvom drugih viceva i anegdota iz tog perioda. Šestoprilski početak napada na Sarajevo će ove godine, pošto je u pitanju okrugla brojka, biti obilježen na razne načine, kako u samom gradu tako i po internetu. Sve će biti protkano sjećanjima, i naravno jednom vrstom tuge.

Ali ono što mnogi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, ali i šire, ne znaju, to je da postoji i vedri dio sjećanja na taj period i taj lokalitet.

Pravljenje viceva na svoj račun, naročito crnih viceva, ubrajalo se u psihički odnos sa preživljavanjem. Osim samih viceva, bilo je i bezbroj komičnih i bizarnih situacija koje su ostale zapamćene ili zapisane.

Vrijedi se toga sjetiti čitanjem određenih knjiga i novina. Na primjer kroz knjige kao što su „Sarajevo za Početnike“ Ozrena Kebe, te „Sarajevo Blues“ Semezdina Mehmedinovića. To su samo neke među brojnim. Tu je svakako i ratna ekipa Top Liste Nadrealista sa skečevima koji su prilagođeni tadašnjem stanju. Zadnjih nekoliko godina, i ne samo u aprilu na godišnjicu početka opsade nego i drugim danima, skupi se omanja grupa veterana sarajevske opsade na više mjesta u gradu, i uz piće razmijene sjećanja na smiješne događaje, viceve i folove iz tog perioda.

Evo samo nekih od tih viceva, anegdota i izjava koji su se pojavili u Sarajevu između aprila 1992. i otprilike decembra 1995. godine, a bez kojih se ne može kompletirati sjećanje na život pod troipogodišnjom vojnom opsadom.

Građanska opcija

Početkom opsade, većina pripadnika sarajevske Teritorijalne Odbrane su nosili grb sa ljiljanima na kapi ili na jakni, kao bosansko državno obilježje. Pošto ispočetka nije bilo dovoljno uniformi za svakoga, svi su se snalazili na razne načine. Prije nego što je došlo do vojne hijerarhije i discipline, sitni sarajevski jalijaši su pored ljiljana stavljali i neka svoja lična obilježja i značke. Čovjek sa nadimkom Nambijar – (jer je fizički podsjećao na indijskog oficira UN-a po imenu Satiš Nambijar), nosio je na beretki bedž sa polumjesecom i sa jednim ljiljanom umjesto zvijezde. Kada je upitan šta mu je to na kapi, on je rekao – „Građanska opcija jarane.“

A pušimo ga mi predsjedniče, jelde?

Alija Izetbegović je u ljeto 1992 godine postrojio jednu od prvih organizovanih jedinica TO-a. Dok je vršio smotru, u stroju se nalazio i poznati prijeratni sarajevski šaner i sitni kriminalac. Ime mu je Samir Kafedžić, ali je širom Sarajeva bio poznat po svom nadimku – Kruško.

Izetbegović im je nešto pričao o stanju na linijama fronta, agresorima, strategiji i slično, uz verbalni pokušaj da podigne borbeni moral kod branilaca. To je radio hodajući uz postrojene borce. Kada je naišao pored Kruške, ovaj je pogledao Aliju i kratko mu rekao – „A pušimo ga mi predsjedniče, jelde?“ Kruškino izjavno pitanje je otišlo u eter pošto je smotru snimala TV kamera. Ali nije ostalo zabilježeno da li je i kako je Izetbegović reagovao.

Japanski UNPROFOR

Jedan od prvih lokalnih komandanata, također sitni prijeratni gangster, Jusuf Juka Prazina, navodno ubijen u mafijaškom obračunu 1993. godine, bio je poznat kao odlučan organizator akcija sa ljudima koji su bili u njegovoj jedinici. Juka bi ponekad na brzinu organizovao akcije eliminisanja snajperskog gnijezda ili gađanja nekog od tenkova na okolnim brdima sa zoljom. Ljude bi uvezivao preko motorole, voki-tokija, pošto većina telefonskih linija nije radila. Među saborcima je imao i navijače fudbalskih klubova Željo i Sarajevo. Jedan od navijača Sarajeva poznat pod pridjevom Kimun, imao je takozvanu zečju usnu i prateću govornu manu. Kada bi se javio preko radio stanice da prenese Jukina naređenja, skoro niko ga ne bi razumio šta je rekao, zbog njakanja i frfljanja. Zbog toga je Juka jednom prilikom dreknuo u voki-toki: „Kimune, majke ti ne javljaj se više ti na motorolu, misliće ljudi od tebe da je japanski Unprofor!“

Knjaz Miloš

Linije fronta oko grada su bile tanke, pa su se signali radio stanica mogli uhvatiti sa obje strane rovova. U jednom improvizovanom policijskom štabu u Sarajevu, trajalo je prepucavanje sa drugom stranom. U frekvenciju se navodno uključio neki lik koji se predstavio kao vojvoda Rade. Preko radio signala je rekao – „Šta ćete sad balije kad vam isključimo vodu! Čime ćete sad prati dupe?“ Neko iz policije je odgovorio: „Praćemo ih Knjaz Milošem, imamo još flaša.“

Romi, a ne avioni

Četnici su po gradu često ispaljivali projektile iz protiv-avionskih topova, to jest PAT-ova, i protiv-avionskih mitraljeza odnosno PAM-ova. Tako su jednom prilikom cijelu noć pucali po naselju Gorica, koje je pretežno naseljeno Romima. Naredni dan su Romi iz naselja pitali komandire TO-a čime su toliko gađani protekle noći. Kada im je rečeno da je to bila protiv-avionska artiljerija, jedan od prisutnih Roma je upitao: „Ali zašto nas, pa nismo mi Romi avijoni, mi smo Cigani?“

Fikret i Halid Muslimović

Bivši brigadni oficir Fikret Muslimović, navodno je postrojio određeni broj vojnika i policajaca za akciju pokušaja deblokiranja Sarajeva, negdje 1995. godine. Nakon što je objasnio detalje akcije, uz upozorenje da će biti teška i da se neki sigurno neće vratiti živi, rekao im je da ga sad pitaju ako ih šta zanima, a ne kasnije. Nepoznati lik iz stroja se javio i pitao: „Šta vam dođe Halid Muslimović?“

Razlika između Sarajeva i Aušvica

U zimu 1993. godine, osim što nije bilo struje u skoro cijelom gradu, nije bilo ni plina za grijanje. Problem je što bi plin bio pušten iznova kad niko ne očekuje, pa je dolazilo do eksplozija u nekim kućama i stanovima, usljed čega su neke Sarajlije zaradile teške opekotine. Tako se u jednoj sarajevskoj bolnici, medicinska sestra na recepciji smrzavala, nadajući se da će plin biti ponovo pušten, da se ugrije. Ubrzo je vidjela grupu ljudi kako ulaze u bolnicu. Bili su garavi, a sa njihovih ramena i odjeće se pušio dim. Čim ih je ugledala, bolničarka je radosno uzviknula: „Stig'o je plin!“ Nakon ovoga je nastao jedan od crnijih među ratnim vicevima, a glasio je: „Koja je razlika između Sarajeva i Aušvica? U Aušvicu su barem imali redovnu dostavu plina, i nisu se smrzavali.“ Radilo se donekle i o tome što su 1993 .godine strani reporteri nazvali Sarajevo najvećim koncentracionim logorom u Evropi tada.