Chris Dale: Heavy Metal pod opsadom 3. dio
Chris Dale je heavy metalac, basist grupe Tank, koji su nedavno izdali svoj novi album War Machine. Do sada je svirao u mnogim bendovima, frontmen je i pop grupe Sack Trick, radi i na TotalRock radiju, a ostatak vremena radi kao vozač na turnejama "svima onima koji putuju u toplije krajeve".
U Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu, pamte ga, pored drugih, po koncertu iz 1994. u ratnom Sarajevu, na kojem je nastupao zajedno sa velikim Bruceom Dickinsonom, liderom Iron Maidena. Na stranici Metaltalk.net objavio je svoju priču o putu u Sarajevu i koncertu, čiji treći dio pročitajte u nastavku:
U prvom i drugom dijelu sam pričao o svom odlasku u Sarajevo za vrijeme rata u Bosni sa Bruce Dickinsonom i njegovim bendom. Nastavljamo s pričom sa slobodnim danom nakon koncerta...
I šta uraditi na slobodan dan u Sarajevu? Pa, manje-više isto što i u svakom drugom gradu.
Slobodan dan na našim uobičajenim turnejama, protekne u obilasku grada, pojavljivanju u nekoj ustanovi, kratkom sastanku sa fanovima, prije odlaska u bar ili u neku zabavu. Sve spomenuto se desilo u Sarajevu, ali pošto je to bila ratna zona, sve se odvilo daleko nadrealnije nego na "normalnim" turnejama.
Grad nam je pokazao major Martin Morris i nekoliko britanskih vojnika u kombiju, koji su nas vozili, uglavnom, napuštenim ulicama onog što je bio moderan grad. Skoro svaka zgrada je bila pogođena gelerom. Prozora, uglavnom, nije bilo, već su postavljene daske.
Mali komadići zelenila su pretvoreni u male bašte, čak i uz cestu. Uzgajivači su riskirali smrt od snajperista svaki put kada bi provjeravali rast svojih mrkvi.
Tu smo stali da malo razgledamo. Koliko se sjećam, ono što smo vidjeli su uglavnom bili prizori srpskih frontova (uvijek s distance) i razne rupe od granata (obično u civilnim metama poput zgrada ili pijaca).
Vidjeli smo i groblje sa jako svježom zemljom na grobovima. Svaki put kada bi izašli vani, morali smo se brzo vratiti u kombi, kao da su nas njegovi tanki zidovi zaista mogli zaštititi. Pognuli smo glave u strahu, ovo nije bilo zabavno turističko putovanje.
Naša posjeta je, također, bila drukčija. Bruce i Alex su napravili akustični koncert u sirotištu. Sirotište je uvijek tužno mjesto, puno djece koja nemaju svoje roditelje da ih čuvaju, ali ovo je bilo jako tragično.
Ova djeca su svoje roditelje izgubili u ratu. Neki od njih su vidjeli smrt svojih roditelja, neki su još uvijek u šoku i samo gledaju ispred sebe. Tako je bilo mjesecima. Drugi su nas čuvali i nisu htjeli pustiti, kao da su znali da ćemo mi uskoro otići iz Sarajeva.
Na igralištima su bile dvije rupe od granata. Ljudi koji su radili u sirotištu su nam rekli da su Srbi prvu granatu bacili dok su se djeca igrala, a drugu kada su ambulantna kola došla. Bio je to hladnokrvan napad, urađen tako da izazove najveće moguće žrtve među djecom i civilima.
Pod ovakvim uvjetima je Sarajevo živjelo. Prije nego što smo došli tu znao sam da je to rat i znao sam da su ratovi loše stvari, ali nisam uopće bio emocionalno spreman za ovo.
Te večeri smo otišli u lokalnu vatrogasnu stanicu, gdje su UN-ov vatrogasac i ostali radnici napravili malu zabavu za nas. Nisam siguran koja je tačno adresa, ali naši domaćini iz britanske vojske su je zvali "Alejom Snajpera". Nisam se usudio pitati kako je dobila ime.
To je bila ulica koja je bila gotovo napuštena, kako se noć približavala. Sa strane su bila zapaljena auta i kamenja po cesti i trotoaru.
Jedini način kojim je mudro proći tom ulicom, rekli su nam, je pod punom brzinom vozeći lijevo - desno. Bio sam u autima prije u kojima su ljudi vozili prebrzo, nekada jer su pijani, nekad jer su glupi, a često - kombinacija to dvoje. Nekako je to strašnije kada razuman i trijezan vozač namjerno brzo vozi jer je opasna vožnja daleko bezbjednija nego oprezna vožnja u ovom naopakom svijetu.
Nisam se upiškio za vrijeme puta ali se sjećam da sam bio jako blizu.
Na vatrogasnoj stanici, Andy i Bob su odvojili dio naše opreme za tiši koncert. Nismo ponijeli Ampege i Marshalle s nama, pa je jedan od naših domaćina otišao do prijatelja kući po malo pojačalo. Sponder je otišao s njim iz znatiželje.
Kad su se vratili, rekao nam je da je u kući njegovog prijatelja, cijela porodica u jednoj sobi sa malom baterijom koja napaja jedan božićni ukras zalijepljen za prozor da bi osvjetlila sobu. Pozvali su ga u kuću i ponudili mu hranu i piće.
Osjećali smo da ne možemo pomoći ovim ljudima. Sponder im je dao sve funte koje je imao sa sobom. Zahvalili su mu se plačući, ali, realno, ništa im nije moglo pomoći. Kući smo imali osvjetljene kuće, CD playere, noćne izlaske i, ono što smo najviše uzimali zdravo za gotovo, sigurnost.
Ovi ljudi nisu imali ništa od tog. Imali su ozlijeđene, nestale ili mrtve pripadnike porodice. Živjeli su bijedi i strahu.
No, znate šta je bilo čudno? Bili su življi i sretniji i velikodušniji s onim što imaju nego itko koga sam znao kući. Njihov duh nije bio slomljen.
Ovi su se ljudi smijali. Vjerovatno nisu bili previše daleko od gladi i ponudili su Spondera hranom. Svi civili koje smo sreli tu su bili takvi.
Za vrijeme koncerta noć prije, ljudi u prvim redovima su u par navrata kotrljali limenke piva prema meni. Zahvalio sam im i vratio im pivo natrag. Imali smo besplatno pivo u backstageu (zahvaljujući Danskoj vojsci!). Ovi ljudi nisu imali ekonomije, pola njih nije imalo vode, ali bi vas častili pivom.
U vatrogasnoj stanici, Bruce i Alex su odsvirali par pjesama, a potom smo svirali ja, Sponder i Alex, a pridružili su nam se i neki od lokalaca. Jedan od njih je bio portugalski oficir - nije bio loš bubnjar! Odsvirali smo "Jumping Jack Flash" s njim.
Luda situacija vani je srušila sve barijere, osmijesi i pivo su tekli do dugo u noć... Ili bi bar tako bilo da se bh. vojna policija nije pojavila i poslala nas natrag u bazu zbog policijskog sata.
Iduće jutro, nakon što smo doručkovali tjesteninu i prženi grah, Major Morris i naši prijatelji iz britanske vojske su bili spremni da nas odvedu van grada. Vozili su nas u UN bazu u Kiseljak, gdje ćemo helikopterom ići u Split, a odatkle - kući.
Jedina mala briga koju smo imali je da ćemo prolaziti kroz teritorij koji drži Srpska vojska.
Bili smo neutralni civili u ratu i vozili su nas britanski UN vojnici u oklopnim Land Roverima. UN je dogovorio sa srpskom komandom naš prolazak, pa ništa nije trebalo poći po zlu, ali kada god sretnete grupu pijanih i naoružanih ubojica to je razlog za brigu.
Pomisao da upoznam ljude koji su namjerno dovodili Sarajevo u takvu smrt i patnju je sama po sebi bila zastrašujuća.
Trebali smo proći kroz četiri srpske kontrolne tačke. Našim UN domaćinima su bile poznate kao Sierra 1, 2, 3 i 4.
Na Sierri 1 su nas zaustavili, ali nismo morali izlaziti. Srpski vojnici su provjerili pasoše i prebrojali putnike, kako bi se uvjerili da je sve u redu i propustili nas dalje.
Na Sierri 2 i 3 su nas samo propustili. Sjajno, pomislili smo, javili su da dolazimo i samo nas pustili.
Na Sierri 4 smo zaustavljeni i zamoljeni da izađemo i postrojimo se uz cestu.
Komandujući oficir je bila žena, koja je loše ostarila, ali je, vjerovatno, bila u kasnim dvadesetim. Solidno je govorila engleski i bila je obučena tačno kao mnoge rockerice u londonskim klubovima tada - izbjeljena kosa, previše šminke, uske tajice i duge čizme. Jedinu razliku je predstavljala plavo/siva kamuflažna odora srpske vojske.
Za njom su išla dva ili tri vojnika,ali bez tajnica i čizmi. Imali su kalašnjikove na svojim ramenima. Nasmiješila nam se, oni nisu.
Ispitivala nas je jedno po jedno, pregledala pasoše, pitala općenita pitanja i bila jako šarmantna. Njeni neobrijani saputnici nas nisu šarmirali, ostali su u pozadini, pušili i odmjeravali nas, bez sumnje sa prstima na obaraču koji su ih svrbili.
Poželjela nam je sretan put. Željno smo dočekali da odemo odatle i polako smo sjeli u Land Rovere.
Na povratku, britanski vojnici su nam rekli: "Nju ćemo uloviti nakon rata. Ubila je mnogo ljudi ovdje, uz cestu. Vama ne bi naudila, ali nismo vam to željeli reći prije da vas ne bi prestrašili".
Stgli smo u UN bazu u Kiseljaku na hrvatsko-bosanskom teritoriju. Osjećali smo olakšanje. Otišli smo od snajpera, mina, zalutalih gelera i bombardiranja. Kiseljak je bio lijepo mjesto; to je bio prvi put u dva dana da nismo čuli pucnjavu u pozadini.
Nismo se uznemirili kad su nam rekli da naš helikopter kasni. Pozvali su nas na ručak.
Kašnjenje, rekli su nam dok smo jeli, je bilo zbog popravaka na helikoperu. Helikopter marke Sea King je bio oštećen u pucnjavi, ali "ništa ozbiljno", kazali su nam.
Trebali smo krenuti helikopterom, no, morali smo čekati da se drugi helikopter vrati sa svoje misije i natoči gorivo.
Manje-više sve što mi je itko rekao otkako smo došli ovdje me je navelo na pomisao da je ovaj put jako glupa i opasna stvar, ali ovo se činilo kao najmanje luda stvar koju moramo uraditi da bi došli kući, pa smo, nemajući izbora, sjeli u manje oštećeni helikopter.
Ulazeći u helikopter, britanski vojnik nam je dijelio prsluke za spasavanje, ali ih nije bilo dovoljno za mene i Alexa Dicksona.
"Izvinite", rekao je. "Nemamo ih više, ali nemojte se brinuti. Iskreno i ne pomažu previše. Većina puta je nad zemljom, ako nas obore nad jezerom, morate izaći iz helikoptera i plivati što dalje od rotora dok udaraju o vodu. Kad rotori dotaknu vodu, odsjeći će sve što je u njihovoj blizini. Kad se odmaknete od njih, tek tada morate napuhati svoj prsluk. Ako se uspaničite i prerano napuhate prsluk, otplutat ćete na vrh, zaglaviti se u helikopteru i potonuti s njim. Ako se uspijete izvući i izbjeći rotore imate možda dva minuta da otplivate na sigurno ili da vas spase prije hipotermije. Imajte na umu da je helikopter za spasavanje trenutno na popravku, tako da se ne bi se previše brinuo zbog prsluka".
To je bio savjet koji mi je poremetio crijeva. Sigurno nas malo zezaju s ovakvim savjetima? Mislim, znam da je rat u toku, ali možda nam samo pričaju priče i smiju se iza naših leđa?
Kad smo ušli u helikopter, namjestili su mitraljez i napunili ga municijom. Vojnik se potom namjestio za let. Poletjeli smo iznad prelijepih planinskih predjela.
Nakon prvih 20 minuta leta, nakon što smo prošli jezera, sklonio je mitraljez i izvadio municiju. Upitao sam ga zašto to radi.
"Prošli smo ratnu zonu, više nam ne treba." Još uvjeravanja, ali to je značilo da su vjerovali u mogućnost da nas obore u letu: prsluci za spašavanje su nam dati s razlogom.
Ali sada je opasnost gotova. Možemo predahnuti. Sigurni smo i skoro kući!
Većina nas je imala slušalice u helikopteru i mogli smo čuti pilota i posadu kako govore "Roger Charlie Bravo Two Zero" stvari koje piloti pričaju. Bruce voli takve stvari i vjerovatno je i znao šta pričaju.
Tad je pilot rekao: "Čujem da imamo civile sa sobom. Želio bih vam pokazati šta Kraljevska mornarica može sa helikopterima marke Sea King".
U tom trenu smo sletjeli ispod drveća, okrenuli se oko brda na maksimalnoj brzini, letjeli uz niske doline i, općenito, izazivali smrt. Neko od naših suputnika je doviknuo: "Kraljevska mornarica nije za pičke!" Nisam ni mislio da je, a nakon toga nisam imao nikakvih sumnji o tome.
Nismo imali pojaseve, a vrata su bila otvorena za sklonjeni mitraljez. Čuvali smo se za bilo šta što smo mogli uhvatiti.
Vojska je to obožavala. Mora da su to radili već stotine puta. Zabacili su glave i smijali se. Živjeli su u smrtnoj opasnosti svaki dan i ovako su se nosili s tim. Još opasnosti, ovaj put iz zabave.
Drugi britanski vojnici su nam pričali slične priče: vožnje niz "Aleju Snajpera" pod vatrom ili pucanja u zgrade, za što nam je britanska vojnikinja rekla da je "sexy". Ovako se ljudski um nosi sa životom u strahu, pretvori opasnost u zabavu.
Crni humor je bio prisutan kod svih UN trupa. Većina toga je bila dobar humor s odličnim šalama i, naizgled, neustrašivim stavom. Ali u nekim slučajevima sam sumnjao da je uzrokovan velikim stresom, kojeg je jedino drugarstvo jedinice moglo olakšati.
Otada nisam bio na vožnji rollercoasterom. Svi su glupi i besmisleni u poređenju s tom vožnjom helikopterom.
Kad smo sletjeli u Split, proveli smo noć pijući s britanskim specijalcima (bili su jednako dobro obučeni pijanci kao što su bili jednako dobro obučeni ubice) a potom odletjeli transportnim avionom Hercules u RAF Brize Norton, gdje nas je Johnny Allen, legendarni prijatelj Maidena, pričekao u kombiju.
"Nemojte zaboraviti staviti pojaseve", rekao je. Činilo se tako trivijalnim. Putovali smo sigurnih 68 km/h. Nećemo izbjegavati snajperiste, niti ćemo pasti u zaleđeno jezero. Pojasevi? Pah!
Zapravo, pojas je jako razumna stvar u stvarnom životu, ali to je bio problem. Normalan život u Velikoj Britaniji nije više bio za mene. Otišao sam za vikend, ali sve se promijenilo zauvijek. Svi smo se malo promijenili.
Na mene nitko nije pucao, niti sam ranjen i sva moja porodica je živa. Nemam ništa na šta bi se mogao žaliti. Zapravo, kad smo se vratili u London, bližio se Božić. Ulica Oxford, osvjetljenje, Djeda Mraz, pokloni, kupci... Konzumerizam. Trebalo je biti super, ali nisam mogao biti sretan.
Pokušao sam ljudima objasniti šta se desilo tamo, ali nisu mogli razumjeti. Klimali su glavom i složili se, ali nisu mogli vidjeti, a ja sam mogao da vidim da to ne vide.
Rasplakao bi se u krivim trenucima, izvinuo se i otišao u WC da se sredim. To je u redu, to je normalno. Sada sam OK. Uglavnom. Bio sam tamo samo jedan vikend.
Ali šta je sa stanovnicima grada? Živjeli su nekoliko godina tako. Izgubili su prijatelje, porodicu i udove.
Šta sa vojnicima koji se bore u Afganistanu ili u drugim zemljama? Šta se desi kad se vrate nakon šest mjeseci dužnosti?
Šta je s nedužnim ljudima koji žive (i djeci koja odrastaju) kroz svo to sranje u Siriji ili mnogim drugim ratnim područjima na planeti?
Mogu li ti ljudi ikada ponovno biti normalni?
Iskreno - ne. Vidjeti rat i njegov efekt i sresti se s njegovim žrtvama na par dana je bilo mnogo šokantnije nego što sam očekivao. Da su Tony Blair i George Bush izbliza vidjeli rat u Bosni nikada ne bi mogli napasti Irak.
Živjeti kroz to ili imati udjela u ratu je mnogo strašnije nego što možete zamisliti. Nositi ćete ožiljke čitav život, doslovno.
Sjećate se onih priča kako je vaš djed bio u Drugom svjetskom ratu ili o ujaku Bobu koji je ratovao u Koreji i nikada nije htio da priča o tome? Nije mogao da priča o tome.
Ratni veterani šetaju našim ulicama svaki dan. Njihov pogled na svijet je posve drukčiji nego naš. Svakodnevni život je jako trivijalan za njih. Cijena paradajza, žalbe na glavobolju, sapunice - ne znači im to ništa nakon onog što su vidjeli.
Ne mogu vam reći šta su vidjeli jer vi to ne bi razumjeli i vjerovali bi da je lud, jer je to ono što većina našeg društva radi. Oni trebaju našu podršku i razumijevanje.
Ukupno 18 britanskih vojnika je ubijeno u Bosni, pokušavajući da zaštite živote civila. Možete donirati ozljeđenim britanskim vojnicima i ženama na Help for Heroes ovdje.
Prema podacima Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, Jugoslovenski ratovi su rezultirali smrću oko 140 000 ljudi. Od tog broja 11 000 su bosanski civili koji su živjeli u Sarajevu za vrijeme opsade; od čega 1500 su djeca. Oko 15 000 djece su povrijeđeni u Sarajevu.
Možete donirati djeci BiH na SOS Childrens' Villages ovdje.
Nastavljamo s uobičajenim programom idući mjesec. Dotada uživajte u svom životu - blagoslovljeni ste time što ga imate.
Hvala Roland Hyamsu, Alexu Dicksonu, Alexu Sponderu Eleni i Mirzi Ćoriću na dodatnim informacijama o ovom iskustvu. Velika hvala Bruceu, Sanctuary Managementu i majoru Martinu Morrisu, koji su sve ovo omogućili. Najveća zahvala treba ići UN osoblju koje nas je čuvalo, Serious Road Tripu koji nas je doveo tu i stanovništu Sarajeva, koje je činilo sve da se osjećamo dobrodošlim svaki čas našeg boravka.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.