Američki glumac Ronald Rand - privremeni stanovnik Sarajeva

Još kao četverogodišnjak, Ronald Rand počeo je zabavljati svoje ukućane glumačkim improvizacijama, a ubrzo je već znao Šekspira napamet. Pohađao je časove glume i igrao dječijim teatrima, da bi u određenom trenutku pristupio dramskom studiju čuvene Stelle Adler, kod koje je izbrusio i usavršio urođeni talenat.  Među njegovim učiteljima glume bili su Bobby Lewis i Harold Clurman.  

Cijeli svoj život Rand je posvetio glumi, ne samo interpretirajući različite likove, već i baveći se pedagoškim radom i šireći ljubav prema ovom časnom pozivu putem prvog specijaliziranog časopisa u SAD koji se bavi ovom umjetnošću. Autor je knjige o američkim učiteljima glume u kojoj je sublimirao različite stare i nove škole.  

Ronald Rand će do kraja oktobra boraviti u Sarajevu kao gostujući profesor na Akademiji scenskih umjetnosti. U ovom periodu režirat će i kultnu predstavu 'LUV' (Ljubav) – komediju Murraya Schisgala u Kamernom teatru 55, a bit će i u žiriju na predstojećem Festivalu MESS. Tako se kroz boravak američkog stručnjaka u Sarajevu na lijep način ispoljava i međusobna suradnja javnih institucija kulture i obrazovanja. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Ovo, zapravo, nije vaš prvi dolazak u Sarajevo. Kao Fullbrighteov predavač glume, prošle ste godine držali radionicu srednjoškolcima u Drugoj gimanaziji. O čemu se radi?  

Rand: Za vrijeme Sarajevke zime pozvan sam kao predavač u sklopu IB programa u Drugoj gimnaziji i bilo mi je zanimljivo da sa mladim ljudima radim kao sa pravim glumcima. Prikazao sam im metodu po kojom sam i ja učio – a to je shema koju je napravio još Stanislavski, a koju sam dobio od svoje profesorice glume Stelle Adler. Riječ je o originallnoj tabeli koja je nastala kao rezultat 60 godina njegovog rada na sistemu. U toj tabeli nalazi se 40 oruđa koja pomažu glumcu i za koja je glumac odgovoran i koja nam pomažu da kreiramo ljudsko biće na sceni. 

Učenici su se odazvali sa zanimanjem, kroz radionicu smo prošli kroz improvizacije, vježbe za tijelo i maštu, učili smo kako letjeti – a svi mi možemo letjeti, pokazao sam im kako da rade na sebi i kako, na kraju, sve to objediniti. 

Dvadeset i trećeg septembra počet ću predavati studentima glume i radit ćemo na sličan način, bazirano na istoj grafici. Stanislavski sistem je osnova na kojoj sam ja izgradio svoje umijeće. Radit ćemo na upotrebi mašte i slobode tijela u komunikaciji. Bit će tu dosta diskusija i vježbi. Krenut ćemo od onoga da prvo morate biti ljudsko biće, a potom glumac. 

Radiosarajevo.ba: Koliko je to što ste učili daleko od onoga što većina ljudi obično smatra glumom  - a to je Hollywood

Rand: Svaka osoba koja sebe naziva glumcem nastoji da stvori realnost i neku vrstu istine. Uradio sam na stotine filmova i televizijskih emisija i gdje glumac radi sa kamerom - tu se radi na potpuno drugačiji način i drugačijom tehnikom. u takvim slučajevima potrebno je biti veoma neposredan i izražajan kako bi kamera to uhvatila. Film je umjetnost režije – možete biti izvrstan glumac, ali ukoliko je režija loša, ništa od toga. Na sceni je drugačija vrsta realnosti, tu se baš i ne možete sakriti, Ali i na sceni i na filmu vi morate kreirati neku istinu. Uvijek idete na to da kreirate neku osobu u nekim okolnostima. Neki to rade uspješnije od drugih. Najvažnije od svega je spoznati poziciju u kojoj vi jeste, da biste odatle mogli uplivati u drugu realnost. Ute Hagen govorila je – traba vam dvadeset godina da naučite glumiti i novih dvadeset da naučite kako ne treba glumiti. 

Umjetnost pripovijedanja

Radiosarajevo.ba: Koliko je u tome važan talenat ili drugim riječima – da li svako može biti glumac? 

Rand: Mislim da svi i jesmo glumci jer često stavljamo određene maske kada se nađemo u određenim situacijama. Ali kada to radite za druge ljude, onda ste glumac. Najvažnije od svega je umijeće pripovijedanja. Ako ste dobar pripovijedač, ako zaista govorite nešto što ima smisla, vi možete promijeniti živote ljudi, čak ih izliječiti. Komedija je, npr. takav žanr koji može liječiti. Zato volim komediju. Svi imaju manje ili više talenta, ali ako radite na svojoj tehnici, talenat će zasjati. Kada govorimo o lošoj ili dobroj glumi , riječ je, u stvari, koliko vjerujemo toj osobi koju gledamo na sceni.  

Radiosarajevo.ba: Nešto što je posebno važno za glumce iz drugih jezičkih područja koji bi željeli ostvariti svjetsku karijeru jeste pitanje jezika. Koliko je važan urođeni akcenat? 

Rand: Mnogi britanski ili irski glumci učili su američki akcenat samo kako bi zvučali kao Amerikanci. Oni koji su u tome uspjeli, imali bi prednost i to im jemoglo donijeti više uloga. Ali neki se odlučuju da ostanu autentični, da njeguju ono što je njihov urođeni akcenat. Takva je npr. Sissy Spacek koja nikada nije prevazišla lokalni akcenat i dobijala je uloge u skladu s tim. Ako ste dobri u glumi, akcenat nije toliko važan. Ono što je mnogo važnije, posebno na filmu, je da imate jedinstven glas. Nekada vam vaš dobar glas može donijeti više uloga nego akcenat. 

Radiosarajevo.ba: Osim dobrog glasa, šta je tajna umijeća pripovijedanja?  

Rand: Da uvijek govorite istinu, uvijek u priču uđete iz svog centra, iz srca. Morate dati više od sebe, ne dozvoliti da vas sopstveno ja limitira. Ako možete izaći iz sebe u nepregledne prostore - to je ono za čim publika žudi. Morate obuhvatiti publiku svojom pričom, a jednom kada shvatite kako, kada uspijete kretati se tamo-vamo između publike i priče, tada za vas više nema granica. 

Radiosarajevo.ba: No, kada jednu predstavu igrate 15 godina, kao što je slučaj sa vašom 'Let it be art' – kako i dalje možete vjerovati u ono što govorite? 

Rand: To je zato što u toj predstavi ne igram lik, nego ga utjelovljavam. To je dva sata transformacije tokom koje se svaki put nešto dešava. Ja mogu samo da kažem da taj lik ulazi u mene. Neki glumci to zovu kanalisanje. Mijenja mi se krvotok, mozak, kosti – sve se to dešava i ja se prepuštam liku 79-godišnjeg Harolda Clurmana koji kroz mene počinje da govori. To se do sada događalo na stotine puta.

Predstavu 'Let It Be Art' o Haroldu Clurmanu moći ćemo gledati u okviru ovogodišnjeg MESS-a 

Clurman nije bio samo jedan od najvećih američkih kritičara drame, već redatelj i osnivač teatarske kompanije Group Theater. Imao sam sreću da studiram kod njega neposredno prije no što će otići na drugi svijet. Bio je tako dinamičan da ste imali osjećaj da stojite pred vulkanom. Ta energija i vibrantnost, ta strast, mogli su vas uvjeriti da uradite bilo šta. On je bio teatarska savijest Amerike, bio je neko ko je duboko ulazio u tradiciju, prošlost i sadašjost, te promišljao šta bi moglo iz toga proisteći. Učio nas je da teatar prikazuje ljudskost i nas kao ljudska bića, te da je gluma časno zanimanje jer predstavlja dvije hiljade godina ljudske civilizacije.

Radiosarajevo.ba: Na kraju, nekoliko riječi o predstojećoj produkciji u Kamernom teatru. Predstavu je još davne 1966 u istoj ovoj kućži režirao čuveni Jurislav Korjenić, a sada ste tu Vi.  Šta bismo morali znati u vezi sa predstavom LUV – Ljubav? 

Rand: To je histerično smiješna predstava. Imao sam priliku razgovarati sa njenim autorom Murreyem Schisgalom koji mi je govorio koliko je bio sretan tih šezdesetih godina saznanjem da se u Sarajevu režira njegov komad istovremeno kad i na Broadwayu. Sama činjenica da se naslov u originalu piše kao LUV, umjesto LOVE govori o tome da se radi o drugačijem pogledu na ljubav, o tome da je ljubav rollercoster koji nas baca čas na jednu, čas na drugu stranu. Volim te – ne volim te; Ne mogu bez tebe, ne podnosim te... Troje ljudi na sceni su u tom traoglu i humor predstave proističe iz kontradiktornosti. Mislim da će Zana, Moamer i Muhamed to izvrsno izvesti. 

Radiosarajevo.ba: Nadajmo se da će tako i biti. Najljepša hvala za razgovor

Komedija Luv – Ljubav bila je postavljena na daske Kamernog teatra davne 1966. kada ju je režirao slavni Jurislav Korjenić. Nova premijera je planirana je za 25. oktobar 2013, a uloge tumače Zana Marjanović, Muhamed Hadžović i Moamer Kasumović.