Alan Chin: Moja iskustva sa Balkana

Piše: Alan Chin za radiosarajevo.ba

Fotograf Alan Chin bio je saradnik The New York Timesa za koji je pratio područje Balkana od 1996-2002.

Prije 20 godina, dok sam još bio student i putovao širom SAD-a sa grupom prijatelja, odsjeli smo u jednom motelu na jugu države i upalili TV. Po prvi put sam se sureo sa Sarajevom; reportaža je prikazivala dva UNIS-ova  nebodera u plamenu i dramatične fotografije rata.

Činilo mi se nevjerovatnim da bi se ovakvo nešto moglo dešavati u današnje vrijeme, i to u državi koja se činila tako modernom i naprednom kao što je bila Jugoslavija.

Nakon toga je krenula moja opsesija praćenja vijesti vezanih za rat, želeći da ga vidim lično. 

No, usljed osjećaja straha i učenja kako raditi i preživjeti kao fotograf u takvom okruženju, moje su se pripreme za odlazak na put u Bosnu dosta odužile.

Konačno, stigao sam u Sarajevo 1996. godine. Vozio sam se vozom preko Europe, uhvativši autobus koji je iz Zagreba vozio cijelu noć, i to sporednim putevima izbjegavajući glavnu cestu kroz Banju Luku i Doboj. U Sarajevo sam stigao sat vremena prije svitanja, sjećam se – bio je mrkli mrak i imao sam osjećaj da sunce nikad neće izaći.

Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju jeste tišina; tišina uništenih kuća, razorenih tvornica… ostaci rata nalazili su se posvuda… kao i cviljenje tramvaja. 

U Bosnu su se tada vraćali prvi hrabri stanovnici, ponekad da bi obnovili svoje domove, no uglavnom da bi prodavali ili mijenjali kuće ili stanove u svom vlasništvu koje su se sada nalazile na ‘pogrešnoj’ strani granice.

Jedan od bivših vojnika mi je jednom priznao kako ga zvuk grmljavine svaki put asocira na rat. Tu su bile i majke čija su djeca stradala u Srebrenici, jedna od najtužnijih priča, kao i biciklista iz Mostaru koji je vozio po kiši odjeven u dres Tour De France-a.

U godinama koje su slijedile, pokrivao sam rat na Kosovu od početka do kraja. Kako se Sarajevo postepeno oporavljalo, za mene je predstavljalo mjesto za odmor, a ujedno i podsjetnik na nedavna dešavanja. Zavolio sam njegovu arhitekturu i ulice, tragove tragične historije, kako nedavne, tako i stare, te predivne krajolike ove zemlje.

Zvuči li ovo previše otrcano i nostalgično? Možda. Ali nisam imao priliku upoznati Sarajevo prije rata. 

Za mene, rat je ono čemu sam svjedočio u Drenici i planinama iznad Prizrena, u kampovima za izbjeglice na makedosnkoj granici, te opljačkanim i ispražnjenim ulicama Prištine.

Stoga sam svaku šansu koju sam imao iskoristio da bih sjeo u jedan od sarajevskih kafića ili buregdžinica, osjećajući pritom čisto zadovoljstvo.

.

------------------------------------------

Alan Chin -Contributing Photographer, The New York Times, covering Balkans 1996-2002

Twenty years ago, I was a student, and driving across the USA with some friends. We stopped at a motel somewhere in the South, and turned on the TV. It showed two buildings burning in Sarajevo – the UNIS towers – and then more dramatic footage of the fighting. It seemed unbelievable that this could be happening in our time, in a country as modern and seemingly prosperous as Yugoslavia.

So I became obsessed with following the news of the war, and wanted to see for myself. But it took me a long time to get there, between my own fear and trepidation, and learning how to work and survive as a photographer.

Finally, I came to Sarajevo in the aftermath of Dayton in 1996, after riding a train across Europe and then taking an all-night bus from Zagreb that wound its way very slowly along back roads, not yet willing to take the main highways through Serb-held Banja Luka or Doboj. I arrived in pitch darkness an hour before the dawn, and it felt like the sun would never rise upon the shattered skyline.

One thing I remember most was the silence -- the silence of destroyed houses, of broken machinery, of the detritus of the war just ended everywhere -- and then the screeching of the trams. Across Bosnia the first brave souls were returning, sometimes to rebuild, often to sell or trade property now on the wrong side of the new borders-that-were-not-borders, always to talk.

A former soldier told me how he actually missed the war sometimes, whenever he heard thunder. There was the mother whose children were all killed at Srebrenica, a sadly common enough story. There was the bicyclist in Mostar, fully dressed in Tour de France regalia, riding in the rain.

In the years that followed, I covered the Kosovo war from beginning to end and the drawn-out opposition struggle against Milosevic. As Sarajevo slowly recovered, it became for me both a respite and a reminder. I grew to love the architecture and the streets, the tragic history both recent and ancient, and the glorious landscape. 

Does that sound saccharine and flippant, or nostalgic? Perhaps. But I had never known Sarajevo before the war. For me, the war was in Drenica and the mountains above Prizren, in the refugee camps on the Macedonian border, in the looted and emptied streets of Pristina.

So every chance that I got, sitting in a Sarajevo cafe and eating burek was pure pleasure.