Želim biti sretnija! Ne želim biti mama s kojom nervoza ulazi u dom

Jeste li ikada razmišljali o tome kako će vas vaše dijete upamtiti. Kakav ćete pečat ostaviti u djetetovom sjećanju.

"Pustimo mamu danas da se naspava, možda tada neće biti tako mrzovoljna", moj petogodišnji sin šapnuo je suprugu jednog jutra.

Piše: Michelle Horton za Babble.com

Naravno, šta bi drugo mogao kazati nego da sam mrzovoljna. Naravno da jesam. Ta njegova rečenica zaista me zaboljela. I što je najgore od svega, svjesna sam da je moj sin pažljivo odabrao riječ mrzovoljna. U posljednje vrijeme moje raspoloženje više liči na ogorčenost i hronično sam razdražljiva.

Teško dišem. Čak i ako sam uznemirena zbog nečega što je on učinio (ili nije), korijeni mojih emocija i stanja su bili mnogo dublji. Svjesna sam da sve to nije bilo njegova krivica. Slušajući tu rečenicu, shvatila sam da, bez obzira na to koliko se trudila da potisnem bijes i tugu duboko u sebe, ona bi isplivala neminovno kao frustracija i nerviranje. Jednostavno, bilo je to jače od mene.

Niko nam ne kaže da je najteži dio roditeljstva onaj kada trebamo ostati roditelji u pravom smislu te riječi i kada prolazimo kroz najteže periode života.

Istina je, ja sam u jednom od onih hladnih, teških i bolnih dijelova života. Moj život ispunjen je bolom, nesigurnošću, otporom prema promjenama.

"Loše sam se osjećao kada mi je sin to rekao. Znam da si mrzovoljna i ljuta zbog mene i ja ne želim da te vidim takvu. Ti si tako dobra, divna si majka, ali naši stalni problemi mu ne dozvoljavaju da to vidi", rekao mi je muž tog dana.

I bio je u pravu jer ja sam ta koja je pustila probleme da utječu na moje raspoloženje. A šta moj sin dobiva zauzvrat. Dobiva najgori dio mene, mrzovoljnu mamu.

Proći će ova loša faza mog života, kao što sve prolazi. Izborit ću se ja sa svim problemima. Samo znate šta? Ovo je jedino djetinjstvo koje moje dijete ima. Ovaj period njegovog života nikada neće imati reprizu. Moj život iznenada je dobio smisao: Želim biti sretnija mama! Želim da se sjeća mame koja spontano počinje plesati kad čuje muziku, koja se smije se i poziva sina da pleše s njom. Želim da me se sin sjeća kao vedre i nasmijane mame, a ne mame s kojom nervoza ulazi u dom.

Želim mu biti dobar primjer, da spozna kako prihvatam sve životne situacije, rješavam ih i uzimam od njih samo najbolje. Želim da osjeti moju sreću. Ali, nikako ne želim da glumim sreću i osmijehe.

Jedno je jasno - došlo je vrijeme da se zapitam šta me to čini sretnom i koji su to načini pomoću kojih postajem sretna. Šta je to što me troši i čini mrzovoljnom?
Šta mogu promijeniti? Koje ljude i situacije trebam izbjegavati? 

Za mene je to bio početak traganja za srećom i blagostanjem u mom životu. To je istovremeno značilo da moram prepoznati taj početni tjeskobni osjećaj u grudima prije nego što me zgrabi i krene da me muči mislima i brigama, a ja zaboravim kakva majka želim biti.

Moram priznati neki dani i dalje su vrlo teški. No moja odluka da postanem sretna i vedra osoba vjerovatno je najljepša stvar koju sam mogla učiniti za svoje dijete.
To je također i najbolja stvar koju sam mogla učiniti za sebe.