Posljednji bombondžija u Beogradu

Zanimljivu priču o posljednjem bombondžiji u Beogradu donosi nam portal Nadlanu.com.

Prije rata, u Beogradu je bilo više od 100 bombondžijskih radnji, gdje su se pravili i prodavali slatkiši. Danas je ostala samo jedna, skrivena sa svojim slatkim tajnama u nekad elitnom trgovačkom kvartu, u ulici Gavrila Principa.

U dijelu koji je odavno izgubio staru slavu, o čemu svjedoče oronule fasade, svoje mjesto našla je i posljednja radionica bombona i rahatlokuma u Beogradu -"Bosiljčić", čiji su proizvodi obišli čitavu planetu.

Poslije 72 godine kod njih se nije promijenilo ama baš ništa. Prvi korak kroz vrata radnje je korak u prošlost, prije svega zbog mirisa i oblika koje su mnogi od nas zaboravili, a većina mlađih i ne zna za njih. Na polici iznad crvene karirane zavjese, kojom je prostorija podijeljena na dva dijela, nalazi se starinski radio. 

Na zidu vise stare krojačke makaze, koje sa sobom nose tradiciju porodice; upravo sa njima je deda Branislav sjekao bombone. Pored je i kalup za čuvene lizalice u obliku cucle.

Najbitniji za jednu ovakvu radnju je mermerni sto, po principu - što deblji, to bolji, jer se na njemu šećerna masa, zagrijana na 100 stepeni, brzo ohladi. On se nalazi u radnom dijelu zauzimajući glavno mjesto, gdje se iz kalupa vadi rumeni rahatlokum; tu je ukupno 12 vrsta (a stalno se dodaju neki novi ukusi): s ružom, medom, bergamotom, vanilom, kokosom, ananasom, papajom, pistacijama, suhim šljivama, cimetom... Hladi se, siječe, valja u prah šećer i odmah prodaje. 

Požutjele slike i dizajn ambalaže za rahatlokum star 17 godina, žele bombone, lizalice u obliku kišobrana, liciderska srca, ljute bombone, šećerlame pažljivo poredane u malom izlogu sa starinskim kariranim zavjesicama, čine ovu radionicu od tridesetak kvadrata autentičnom i ljupkom.

''Posao je započeo deda Branislav, koga je nasledio naš otac Vladimir, koji je radio kao mašinski tehničar u autoservisu. Kada je deda 1963. godine otišao u penziju, tata je napustio svoj posao i posvetio se pravljenju bombona i ratluka. Inače deda je poslednja generacija koja je dobila diplomu Udruženja zanatlija 1946. godine koju i dan danas čuvamo kod kuće. Srednja škola za bombondžije je ubrzo ukinuta zbog male zainteresovanosti i od tada taj smer nikada više nije postojao, tako da nam je ta diploma itekako draga. U radnji, deda je zadržao predratne kalupe, modele, stare recepte, jedino je dodao motore da okreću mešalice i seckalice, što se ranije radilo ručno. Kod nas se sve pravi na stari, klasičan način i koristi zanatska, a ne industrijska receptura'' priča unuk Živorad, koji s bratom Branislavom predstavlja treću generaciju porodice Bosiljčić.

Čudesni svijet slatkiša u maloj prodavnici

Prolazeći pored mašina starih i do 100 godina, osjeća se vrelina koja izbija iz dijela gdje se kuhala smjesa za slatkiše.

Branislav i Živorad kažu da im je miris prženog šećera ostao u nozdrvama od najranijeg djetinjstva, što je bio znak da će se jednog dana i oni baviti ovim poslom, iako su završili ekonomiju i hemiju. To što su ostali jedini u gradu, kažu da nije ništa čudno, jer je većina potomaka starih majstora ovog zanata nezainteresovana. A osim znanja, potrebna je i izuzetna fizička snaga, jer se nekad dnevno prenese preko 100 kilograma sirovina u vrećama.

Glavni proizvod im je rahatlokum, ali po potrebi prave i rekvizite od šećera za snimanje filmova, za dječija pozorišta prave ogromne lizalice ili prozore od šećera za kućicu Ivice i Marice. Specijalitet su im i posebne bombone za vjenčanja, u vidu malih poklona za goste.

Iako rade na malim količinama u poređenju sa fabričkim (oko 50 kilograma rahatlokuma dnevno) jako im je bitan kvalitet, jer bi u suprotnom, kažu, izgubili veliki broj mušterija. Sa mnogima imaju prisan odnos, pošto godinama kupuju kod njih, pa kad se neko razboli, nose mu na kućnu adresu.

''Imamo mušterije koje su počele da kupuju kod nas dok je još deda radio. Oni su navikli na svež ratluk koji se sam topi u ustima. Kod nas se ratluk danas kuva, noću se ohladi, sutradan seče i pakuje, jer nemamo magacin gde bismo držali zalihe. Naši kupci su i ljudi koji rade u inostranstvu, a dolaze leti u Beograd. Kupuju ratluk da bi ga nosili sa sobom, jer ga preko gde žive nema. Slobodno mogu da kažem da je naš ratluk obišao ceo svet, od Kanade do Australije, a omiljeni je posni slatkiš i monaha u Hilandaru. Najbolja prodaja nam je u vreme posta, jer je ratluk jedan od retkih posnih slatkiša'', priča Branislav Bosiljčić.

Iako se na ovom mjestu nalaze već 50 godina, kažu da ne razmišljaju još o preseljenju radnje jer su veliki novci u pitanju, a i ljudi su se već navikli, pa bi možda izgubili dosta mušterija. Kako se od ovog zanata ne zarađuje baš mnogo, Bosiljčići se nadaju nekim boljim vremenima, a do tada će i dalje da rade po svojim pravilima koja glase: poštuj radnju, mušterije i proizvod.

Poslije ove priče ne preostaje ništa drugo nego da se podsjetimo: 

'Kafa se pije s rahatlokumom, jer je u suprotnom samo ćelava kafa!'