Josip Broz Tito je sahranjen dva puta

Inženjer Dragomir Gavrilović još 2002. otkrio je Novostima tajnu da je Josip Broz Tito sahranjen dva puta.

Želja Titove udovice Jovanke Broz da posle 33 godine udovištva počiva u zajedničkom grobu pored svog supruga Josipa Broza Tita, nije bila ostvariva ponajviše iz - praktičnih razloga. Gornja ploča nad Brozovim grobom u kompleksu Kuće cveća u Beogradu, sva u mermeru, teška je devet tona. Mogla bi se pomjeriti samo pomoću ogromne dizalice, a taj zahvat nimalo ne bi bio jednostavan, bezbjedan, ali ni jeftin.

Prema svjedočenju koje je inženjer Dragomir Gavrilović 2002. godine ispričao Novostima, ploča nad Titovim grobom bila bi još masivnija da je on uspio tih majskih dana 1980. godine, kada je trebalo što pompeznije pred očima svijeta i domaće javnosti sahraniti maršala SFRJ, da pronađe veći komad mermera. Gavrilović je preminuo prije sedam godina, ali je četiri godine ranije Novostima, a prvi put za javnost, otkrio da je Tito tog 8. maja zapravo sahranjen dva puta. Jednom za kamere, a potom stvarno.

Januara 1980. godine, kada se Tito razbolio, Gavrilović, koji je izgradio rezidenciju u Užičkoj 15, vilu Mir i još šezdesetak rezidencija i skloništa, ali i rezidenciju iračkog predsednika Sadama Husseina, nekoliko zdanja u Libiji, zatekao se u Engleskoj. Bio je fasciniran odnosom prema znamenitim sunarodnicima. Na nadgrobnoj ploči Williama Shakespearea vidio je da je uklesano samo piščevo ime, godina rođenja i smrti.

Ukradeni posmrtni ostaci Chaplina

U vrijeme Titove bolesti, u Americi su ucjenjivači ukrali posmrtne ostatke Charlieja Chaplina. Ovaj slučaj bio je na pameti svim članovima jugoslovenskog odbora za Titovu sahranu.

"Najvažnija misao bila nam je kako obezbediti Titov grob da nikada ni najveštiji lopovi ne uspeju da ukradu njegove posmrtne ostatke, pa sam doneo u Beograd najveću mermernu ploču koju je u tom trenutku bilo moguće pronaći", svjedočio je Gavrilović.

"Dva meseca kasnije, Titu je već bila amputirana noga", prisjećao se za Novosti omiljeni Titov građevinac.

"Zovnem lekare Stankovića i Kičića, a oni mi kažu da je predsednik u komi, da je sve gotovo i da se pripremam za sahranu. Ali, s kim god sam od Titovih bliskih drugova pokušao da razgovaram o izgledu grobnice, svi su se hvatali za glavu i polušapatom mi govorili: 'Gavro, ne spominji mi to, molim te'", priča još Gavrilović.

Bitka s vremenom 4. maja

On je onda samoinicijativno iz nekakvog nacrta uzeo mjere, angažovao radnike i tako je počela izgradnja grobnice. A kada je 4. maja spiker RTV Beograd Miodrag Zdravković kroz suze objavio da je Tito umro, počela je Gavrilovićeva bitka s vremenom: za samo 72 sata u Kući cvijeća koju je Tito za života i pravio s namerom da bude njegov mauzolej, morala se izbetonirati površina od 200 kvadrata u čijem sklopu je bila grobnica, prostor za mimohod i tribine za više od sto svjetskih državnika.

Pripremama za sahranu rukovodio je tadašnji generalni sekretar Predsjedništva SFRJ, general Ivan Dolničar. Dok su Slovenci glancali Plavi voz za posljednje Brozovo putovanje, Gavrilovićevi radnici padali su u nesvijest od iscrpljenosti, ali kada je osvanuo dan sahrane, 8. maj, posao je bio dovršen. Bila je spremna i nadgrobna ploča teška devet tona sa jednostavnim natpisom: Josip Broz Tito (1892-1980).

"Bilo je jasno da se ona samo pomoću dizalice može postaviti na grob, a tako dugotrajan i neizvestan čin ne bi bio baš efektan pred svetskim kamerama. Odlučili smo da umesto prave nadgrobne ploče stavimo "masku", takođe mermernu, ali znatno lakšu", priseća se Gavrilović.

I dok je zahvaljujući TV kamerama gotovo čitav svijet posmatrao sahranu Broza, od koga se tu, u Kući cvijeća, opraštalo više od stotinu predsjednika, Gavrilovićevi nervi bili su zategnuti kao strune.

"Plašio sam se da se nešto ne otme kontroli, pitao sam se, šta ako sveže zalepljene pločice počnu da otpadaju", kazao je on.

Ipak, sve je proteklo bez neprijatnih iznenađenja. Kada su se kamere ugasile, a državnici napustili kompleks, tačno u 16.30 započeta je završnica sahrane.

Završni čin izgledao je ovako: sanduk sa maršalovim tijelom koji je zakovan stigao iz Ljubljane u Beograd, izvađen je iz grobnice, obložen bakarnom maskom i ponovo spušten na dno. Da bi Tito počivao što mirnije, preko sanduka je stavljena betonska ploča, pa na nju navučena ona teška, mermerna.

Gavrilovićevu ispovijest Novostima i priznanje da je Tito dvaput sahranjen, kao i detalje obje sahrane potvrdio je i general Dolničar u svojoj knjizi Generalov let. On je, istina, tvrdio da je mermerna ploča bila teška 12 tona, ali inženjer Gavrilović, koji ju je i odabrao, najverovatnije je raspolagao preciznijim podatkom.

Decenijama nakon tog događaja, veoma mali broj ljudi znao je da se Titova sahrana otegla sve do ranih sati narednog jutra.