Jesu li muškarci novi 'drugi spol'?

Možda niste primijetili, ali dok pričamo o ostvarivanju ženskih ljudskih prava, muškarci se bore sa ugnjetavanjem i diskriminacijom s kakvom se žene ne susreću. Tako makar glasi premisa knjige južnoafričkog profesora filozofije koji tvrdi da je seksizam protiv muškaraca široko rasprostranjen, ali se o njemu ne govori. Zapravo, taj fenomen je toliko nepoznat da će i sam spomen mnoge potaknuti na smijeh.

Knjiga Drugi seksizam, koja će uskoro biti objavljena i u Britaniji, David Benatar, šef Odsjeka za filozofiju Univerziteta u Cape Townu, navodi kako „više dječaka napušta školu, manje muškaraca ima diplomu, muškarci umiru mlađi, više ih se nalazi u zatvorima“, a o tim problemima niko ne govori.

„Radi se o seksizmu koji se zanemaruje. Istina je da u razvijenom svijetu većinu ekonomske i političke moći drže muškarci, ali ako pogledate drugu stranu, na primjer populaciju zatvorenika, beskućnika ili onih koji nisu uspjeli završiti školu, tu prevladavaju muškaci. Muškarce u većini ćete naći na vrhu, ali isto tako i na dnu.“, kaže Benatar u telefonskom intervjuu za Guardian.

S tom tezom se slaže i američki autor koji se bavi pravima muškaraca, Warren Farrell, koji je jedne prilike u Observerunaglasio da su 24 od 25 najlošijih poslova u Americi – 'muški' poslovi. Tu spadaju čistači ulica, varioci, radnici na održavanju kanalizacija, odnosno slabo plaćeni poslovi koji ne pružaju sigurnost i niko ne želi da ih radi.

Statistike su na strani Benatara i Farrella. Muškarci su češće žrtve nasilja, u slučaju razvoda rjeđe dobivaju starateljstvo nad djecom, ostaju duže na poslu - jedno britansko istraživanje je potvrdilo da muškarci u prosjeku sedmično rade 39 sati, dok žene rade 34, češće obolijevaju od srčanih bolesti i to u prosjeku deset godina mlađi od žena sa srčanim oboljenjima, mladi muškarci tri puta češće počinjavaju samoubistvo od mladih žena, muškarci su češće žrtve ubistva...

„Najveć izazov je promijeniti običaj da muškarci trebaju patiti u tišini“, smatra Tim Samuels, voditelj radio emisije Men's Hour. „Polako počinjemo priznavati svoje slabosti i tražiti pomoć, ali je još uvijek dug put pred nama.“

S tim se bavila i psihologinja i novinarka Susan Pinker u svojoj knjizi The Sexual Paradox, gdje otkriva da većinu djece sa smetnjama u razvoju, problemima u ponašanju i učenju čine dječaci, a stvarni problem nastaje kada školski sistem ne zna prepoznati i riješiti te probleme. Većina tih dječaka napušta školu. Isti je slučaj i sa brigom o mentalnom zdravlju – zdravstvo će pomoći samo onima koji sami potraže pomoć, što su rjeđe muškarci.

Još jedan problem na koji podsjeća Duncan Fisher, suosnivač britanskog Instituta za očinstvo, jeste zanemarivanje muškaraca kad je riječ o brizi za djecu, što podržava i država i društvo. Majkama se dopuštaju fleksibilni radni sati, dok očevima isto nije dopušteno, a različiti servisi za potporu roditeljima okrenuti su samo majkama.

Muškarci su, čini se, diskriminisani i na polju šala: šale koje se nikad ne bi mogle zbijati na račun žena lako se mogu čuti izgovorene na račun muškaraca. Ipak, Samuels podsjeća da tolerišemo šale o muškarcima kakve nikad ne bismo tolerisali na račun žena i etničkih manjina „zato što muškarci nisu prošli stotine godina progona“.

Cijena nadmoći

Naravno, ne slažu se svi sa tezom o ugroženosti muškaraca.

„Ova ideja je napravila comeback više puta od Madonne“, kaže Julie Bindel, feministkinja i politička aktivistkinja. „Radi se o potpunoj gluposti. Postoje područja na kojima muškarci plaćaju cijenu svoje nadmoći. Javna sfera još uvijek u potpunosti pripada muškarcima, a problemi s kojima se potom suočavaju je naprosto cijena za to. Muškost je samo naučeno ponašanje, jednako kao i ženstvenost. Stvar je jednostavna: ako demontiramo patrijarhat, svijet će biti bolje mjesto i za muškarce.“

Benatar misli drugačije.

„Istina je da se žene rjeđe nalaze na pozicijama moći, ali to još uvijek ne znači da žene generalno lošije stoje od muškaraca. Da bismo takvo nešto ustvrdili moramo uporediti situaciju svih žena sa situacijom svih muškaraca, a ne najuspješnije žene sa najuspješnijim muškarcima jer takva računica dovodi do poređenja najneuspješnijih muškaraca sa najneuspješnijim ženama, gdje se pokaže da muškarci stoje lošije.“

Pinker se slaže: „Uspjeh nije samo biti na poziciji moći, nego se mjeri u različitim terminima. Zdravlje, zadovoljstvo na radnom mjestu, bogatstvo veza koje osoba ima, dužina života, sve su to polja na kojima muškarci stoje lošije od žena.“, kaže ona.