Istraživanje psihologa: Natprosječno inteligentni ljudi imaju malo prijatelja

Radiosarajevo.ba
Istraživanje psihologa: Natprosječno inteligentni ljudi imaju malo prijatelja

Ako biste radije da provedete vikend sami nego da blejite s prijateljima, nova studija kaže da je to vjerovatno zato što ste pametniji od njih.

Ako ste ikad dobili SMS poruku od zabrinutog prijatelja koji smatra da je krajnje vrijeme da "popričate" — zato što ste se suviše otuđili, zato što ste suviše ovo ili suviše ono — onda ste se sigurno već zapitali šta će vam uopće prijatelji. Možda biste radije bili sami, slikali selfije koji će zasjeniti Mona Lisu ili pisali sljedeći veliki američki blog. Prema novoj studiji, ova želja za izoliranjem možda je simptom činjenice da ste strašno pametni: Satoshia Kanazawa i Norma Li, evolutivni psiholozi iz Velike Britanije, nedavno su izložili teoriju o genijalnosti usamljenika, piše Diana Tourjee za VICE.

Njihovi podaci pokazuju da iako sreća većine ljudi raste u skladu s opadanjem gustine naseljenosti (kao i u odnosu na visok stepen društvenih interakcija s voljenim osobama), ljudi koji su "izuzetno inteligentni" zapravo su sretniji kad ne provode vrijeme s prijateljima.

Iz apstrakta njihovih nalaza: "Inteligentniji pojedinci izvlače manju životnu satisfakciju iz češće socijalizacije s prijateljima." Divota. Ne znam za vas, ali kad pomislim na genije, ja pomislim na Mensu — najveće i najstarije udruženje građana s visokim koeficijentom inteligencije. Ann Clarckson, direktorica za komunikacije njihovog britanskog ogranka, rekla mi je da ovi nalazi "vjerovatno djelomično zavise od ličnosti — možete imati društvene ljude s visokim IQ-om, baš kao i introvertne."

Ali, Clarckson nije u potpunosti odbacila ovu teoriju. "Smatra se i da veoma inteligentni ljudi ponekad mogu da se osjećaju izolirano od onih oko sebe samo zato što razmišljaju i vide svijet drugačije. Pronalaženje još nekog ko obrađuje informacije na isti način kao i vi može biti teško ako vaš mozak radi kao kod dva procenta populacije", rekla je ona. Ta brojka, dva posto, odnosi se na sloj ljudi koji Mensa ubire s vrha društva kako bi ih uvrstila među svoje kolektivne genijalce. To nije, kako mi je Clarckson napomenula, broj visokointeligentnih ljudi koji bi nužno uvažio neki psiholog.

Doktor Robert Sternberg je profesor ljudskog razvoja na Univerzitetu Cornell koji se specijalizirao za inteligenciju i međuljudske odnose. "Ne postoji psihološko značenje riječi 'visokointeligentan'", rekao je on u intervjuu za VICE. Mišljenja psihologa su, objasnio je on, sučeljena kad se radi o određivanju šta čini visoku inteligenciju i koliko različitih "vrsta" inteligencija postoji.

"U mojoj teoriji uspješne inteligencije, razlikujem analitičku inteligenciju (IQ), kreativnu inteligenciju i praktičnu inteligenciju (zdrav razum)", rekao je on. "Visok IQ ne garantira nijednu od te dvije. Naše školstvo toliko nagrađuje djecu s visokim IQ-om da ta djeca imaju malo podsticaja da razvijaju visoku socijalnu/emocionalnu/praktičnu inteligenciju, što dovodi do nesretnih rezultata."

Tzv. teorija sreće u savani Kanazawe i Li predstavljena je u okvirima evolutivne psihologije: situacije koje doživljavamo danas posmatraju se kroz kontekst iskustava naših predaka. Prema Washington Postu, istraživači "teoretiziraju da životni stil lovca sakupljača naših predaka čine osnovu onoga što nas usrećuje danas". Pametni ljudi najvjerovatnije mogu lakše da izađu na kraj s izazovima sami od manje inteligentnih ljudi, stoga odnosi njima mogu biti manje važni — ali, kao što ističe doktor Sternberg, "izazov sa evolutivnom psihologijom je što ona zahtijeva da zamislimo kakav je život bio u prahistorijska vremena, a dovoljno nam je teško da zamislimo kakav je bio u srednjem vijeku ili čak četrdesetim."

On kaže da visokointeligentni ljudi mogu da žele manje bliskih prijatelja zato što su izuzetni i osobe iz njihove okoline će ih vjerovatno sputavati, kao kad briljantni studenti više vole da rade sami nego u grupi kolega koje smatraju manje inteligentnim. Ali, objašnjava on, "nije uvijek najpametnije dijete (ili odrasla osoba) u grupi ona koja dominira (uporedite to s trenutnim predsjedničkim kandidatima iz redova Republikanske stranke), tako da je inteligentna osoba možda primorana da prihvata smjernice koje joj zadaju manje inteligentne osobe. Štaviše, visokointeligentna osoba možda je samo suviše zauzeta svojim poslom i nema vremena za opširne razgovore s prijateljima."

Ali, to je samo jedan ugao gledanja na stvari. Doktor Sternberg kaže i da može da se tvrdi da "baš visokointeligentnim ljudima najviše trebaju prijatelji jer se njihova visoka (akademska) inteligencija ne prenosi uvijek na visoku socijalnu/emocionalnu/praktičnu inteligenciju". To ističe različite "vrste" inteligencija koje ljudi posjeduju. Na primjer, možda pojma nemate na kontrolnom, ali se ističete u manipuliranju vašeg nastavnika da vam ipak da visoku ocjenu — ili ste možda kreativni genije, loš u matematici, ali briljantan u nečem... kreativnom. Ima ljudi koji tehnički posjeduju visoku inteligenciju, ali čije su međuljudske sposobnosti toliko nevješte da kvare svaku društvenu interakciju i tako ne uspijevaju da ostvare svoje ciljeve.

"Inteligentni ljudi možda neće ostvariti ono što žele zato što ne znaju kako da provedu interakciju s drugim ljudima i uspješno uvjere druge u utjecajnim grupama (ponovo, uporedite s republikanskim kandidatima)", objasnio je doktor Sternberg.

"Visoka (akademska) inteligencija je samo u lošoj korelaciji sa socijalnom, emocionalnom i praktičnom inteligencijom", nastavio je on. "Da ironija bude veća, pametna osoba koja ne želi interakciju sa drugima možda je upravo ona kojoj je interakciju najviše potrebna kako bi uspjela u životu. Imate mnoge ljude s visokim IQ-om koji ne uspijevaju da pretvore taj IQ u uspjeh u ovom svijetu ili koji to rade na načine koji nisu do kraja produktivni."

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak