Brekinja - drvo od kojeg nastaju flaute

Grana i plod brekinje

Prirodno stanište brekinje su Evropa, sjeverna Afrika, Krim, Mala Azija, Kavkaz i Transkavkazija, a raste u predjelima do 900 m nadmorske visine. Raste mozaično, tj. pojedinačno ili u manjim skupinama, pomiješana sa ostalim drvećem.

Lišće i plodovi

Brekinja naraste kao stablo do 25 m. Ima okruglastu, gustu krošnju te ravno deblo promjera do jednog metra. Kora je u mladosti siva, sjajna i glatka, s velikim lenticelama, a kasnije tamnosiva, krupno nepravilno raspucana, mjestimice oguljena. Izdanci su zelenkastosmeđi do crvenkastosmeđi, sjajni, posuti sitnim, bjelkastim lenticelama. Cvjeta u maju i junu, a plodove počinje nositi u starosti između 20 i 30 godina. Plodovi su obrnuto jajasti, smeđi sa svijetljim tačkicama i dozrijevaju u septembru i oktobru. Brekinja ima jaku izbojnu snagu iz korijena te se u krugu oko majčinskoga stabla mogu naći biljke istoga genotipa. Takav način vegetativnog razmnožavanja čest je kod potisnutih, zasjenjenih stabala.

Ekološka svojstva

Brekinja je pionirska vrsta, sa širokom ekološkom valencijom. Poluskiofilna je vrsta, u mladosti dobro podnosi zasjenu, a kasnije traži dosta svjetla. Termofilna je do mezofilna vrsta otporna na sušu, hladnoću i kasne proljetne mrazove. U našim je šumama sporedna vrsta, koja doprinosi biološkoj raznolikosti i poboljšanju kvaliteta tla. Doživi starost oko 100 godina, a prema nekim izvorima i preko 200 godina. U zapadnoj Evropi izvješteno je o vrlo visokim cijenama koje u nekoliko posljednjih godina postiže drvo brekinje, a kao posljedica toga dolazi do intezivnog iskorištavanja sa malo brige o kvalitetnoj obnovi vrste.

Korisnost

Plodovi brekinje poslije mrazova kad sagnjile, postaju kašasti, slatki i ukusni. Jedu se sirovi ili se od njih rade kompoti i marmalade, koje imaju okus sličan marmeladama od šipka. Prije su služili kao hrana siromaha i za dobivanje brašna od osušenih plodova. U davna vremena, plodovi brekinje prodavali su se na tržnicama u Londonu, Beču i Pragu.

U plodovima ima mnogo šećera i organskih kiselina, a malo vitamina C (oko 10 mg%). Jedu ih ptice, srne, jeleni, miševi, vjeverice i puhovi. Lišće brekinje u samom je vrhu, najomiljenije prehrane srna i jelena.

Drvo brekinje, koristi se za izradu flauta, klavirskih tipki, orgulja, čembala i škotskih gajdi. Budući da se drvo brekinje ne širi i ne skuplja, upotrebljava se za izradu mjernih instrumenata, a cijenjeno je i u industriji furnira, ali je jako malo zastupljeno.

Historija

Najstariji pisani izvori o brekinji stižu od rimskog veleposjednika i pisca Marcusa Porciusa Catoa Censoriusa (234. - 149. prije Krista) koji u svom djelu De re rustica, koristi ime Sorbum bez podjele na vrste. Nakon 200 godina, prvi put se pojavilo ime Sorbum torminale u djelu Aulusa Corneliusa Celsusa, između 25. i 35. nakon Krista. Temeljit opis brekinje dao je Gaj Plinije Drugi (Stariji) (23. - 79.), koji je opisao u nizu knjiga Historia Naturalis četiri vrste iz roda Sorbus. Plinije Drugi naziva brekinju imenom Sorbus torminalis.