Voz Josipa Broza Tita prkosi vremenu i sjeća na slavnu prošlost

Na lokalitetu planinskog prevoja Oštrelj, gdje se smjestilo istoimeno naselje, na pola puta između Bosanskog Petrovca i Drvara, još i danas ponosno stoji Titov voz i sjeća na herojsku borbu partizana protiv Nijemaca i njihovih pomagača tokom Drugog svjetskog rata.

Štajnbajs je bio vlasnik preduzeća koje je posjedovalo ekskluzivno pravo na eksploataciju šumskog bogatstva s ovih prostora, koje je potom željeznicom transportirano u Austriju i Njemačku. Kako bi eksploatacija bila što efikasnija, uskotračnom prugom su premrežene ovdašnje planine i teretni vozovi su tako dospijevali do najudaljenijih šumskih radilišta, gdje se obavljala eksploatacija drveta.

Glavni pružni kolosijek u dužini od 232 kilometra protezao se od Prijedora do Knina, a postojalo je oko 400 kilometara šumskih pruga kojima su se kretale 33 parne lokomotive s oko 500 teretnih i 60 putničkih vagona. 

Pruga je ekonomski oživjela čitav prostor sjeverozapadne Bosne i označila početak industrijalizacije i urbanizacije ovdašnjih gradova i naselja. Poseban značaj imala je za vrijeme Bihaćke republike, kako se tada nazivala slobodna teritorija koju su partizani oslobodili početkom novembra 1941. godine.

Ona se prostirala na oko 50.000 kvadratnih kilometara i zahvatala veći dio područja Bosanske Krajine, kao i dijelove Hrvatske, sve do prilaza Karlovcu. Po oslobađanju tog prostora partizani su zaplijenili nekoliko parnih lokomotiva, među kojima i "proleterku", koja je stavljena na raspolaganje Vrhovnom štabu i Titu.

Parnjača je tada vukla poštanski vagon koji je bio svojevrsna pokretna Titova rezidencija. Po nalogu Volođe Smirnova, tada šefa tehničke službe Vrhovnog štaba, vagon je bio podijeljen u dva dijela: u jednom se nalazila kancelarija za sastanke, dok je drugi bio preuređen za boravak i spavanje. Poštanska kola su izvana bila obojena zelenom bojom, a iznutra obložena celuloznim papirom sive boje proizvedenim u tvornici celuloze u Drvaru.

Nažalost, ova kola su skupa sa namještajem izgorjela tokom borbi i neprijateljskog granatiranja. Historija je zabilježila kako je ova vozna kompozicija u to vrijeme bila jedina koja je saobraćala europskom teritorijom koja nije bila okupirana od Njemačke i njenih saveznika. 

Tokom dana kompozicija voza bila bi uvučena u šumu i pokrivena granjem, kako bi postala nevidljiva za neprijateljsku avijaciju, a ako je saobraćala - bilo je to najčešće noću. Bilješka o ovom neobičnom vozu nalazi se i u memoarima poznatog historičara Vladimira Dedijera, koji opisuje malu željezničku kompoziciju pokrivenu granama četinara koja, kako je napisao, vri od života. Nije poznato koliko često se Tito služio ovim vozom, ali se zna kako su u njemu donesene krupne istorijske odluke važne za sudbinu antifašističke borbe kao što je ona o osnivanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kao najvišeg organa vlasti na oslobođenim teritorijama, pišu Nezavisne novine.

Ostala je i lokalna predaja o tome kako su partizani tokom jedne akcije zarobili veliku količinu viskija koja je bila namijenjena njemačkoj komandi, a potom je sve to dopremljeno i smješteno u jedan od vagona. Navodno, najvažniji sastanci partizanskih čelnika odvijali su se uz obilne količine tog alkoholnog pića, čiji je Tito bio veliki ljubitelj, a volio je i svoje goste da počasti njime.

Lokomotiva je ostala čitava i nakon što su partizani bili primorani da se, zbog neprijateljske ofanzive, povuku s tih prostora. Poslije Drugog svjetskog rata saobraćala je u sastavu preduzeća "Jugoslovenske željeznice", a potom je 1951. godine, upravo na inicijativu pomenutog Smirnova, tada generala, restaurirana i zaštićena kao spomenik antifašističke borbe skupa s nekoliko vagona.

U posljednjem ratu kompozicija je devastirana, ali je tokom restauracijskih i konzervatorskih radova 2007. godine potpuno obnovljena te joj je vraćen prvobitni izgled, nakon čega je proglašena spomenikom pod zaštitom države. Tada je izgrađena i nadstrešnica, kako bi voz bio zaštićen od atmosferskih prilika, te uređen prilazni put. U lokalnoj upravi Bosanskog Petrovca ističu kako je Titov voz vrijedan istorijski artefakt koji skupa s prirodnim resursima, kao što su šumsko bogatstvo i čisti zrak, čini neizostavni dio turističke ponude ovih prostora.