Preselila se iz Švedske na Balkan: Ove su je stvari najviše iznenadile

Stefani Nešković, influenserka poznata na društvenim mrežama kao Tesi Stefi, odrasla je između dvije kulture. Rođena je u Švedskoj, gdje je živjela do četvrtog razreda osnovne škole, a potom se s porodicom preselila u Srbiju.

Danas na društvenim mrežama govori o razlikama između ove dvije sredine, ali i o ličnom iskustvu s trihotilomanijom, poremećajem zbog kojeg je godinama imala potrebu čupati vlastitu kosu i trepavice.

U razgovoru za portal Mondo govorila je o izazovima odrastanja u dvije različite kulture, osjećaju pripadnosti, svakodnevnim navikama, ali i o problemu o kojem je odlučila javno progovoriti kako bi pomogla drugim djevojkama koje prolaze kroz slično iskustvo.

Za jedan ljetni raspust morala je naučiti ćirilicu

Iako su joj oba roditelja Srbi, Stefani je prve godine života provela u švedskom Malmeu. Kod kuće je sa porodicom govorila srpski, ali se sa sestrom uglavnom igrala na švedskom jeziku.

Preseljenje u Srbiju donijelo joj je velike promjene, posebno u obrazovanju. Objasnila je da se u Švedskoj više pažnje posvećivalo timskom radu, razgovoru i slobodnom izražavanju mišljenja, dok je u novoj sredini morala brzo savladati jezik i prilagoditi se drugačijem školskom sistemu.

"Za samo jedan ljetni raspust morala sam naučiti pravilnije govoriti srpski, naučiti ćirilicu i iole razumjeti šta učim", ispričala je Stefani, dodajući da joj je u tome mnogo pomogla majka.

U Švedskoj se kafa dogovara i mjesec dana unaprijed

Stefani na društvenim mrežama često govori o razlikama između srpskog i švedskog mentaliteta. Kako je objasnila, u Švedskoj se kao djevojčica osjećala potpuno prihvaćenom, bez obzira na porijeklo roditelja. Nakon preseljenja u Srbiju počela je imati osjećaj da nije dovoljno ni Srpkinja ni Šveđanka.

Posebno joj je trebalo vremena da se navikne na radoznalost ljudi i činjenicu da se u Srbiji mnogo više zna o životima drugih.

"Nekako svi sve znaju", kazala je, opisujući razliku između balkanskog kolektivističkog i skandinavskog individualističkog društva.

Ta razlika, prema njenim riječima, posebno se vidi u načinu druženja. Dok se u Srbiji prijatelji često spontano dogovore za kafu ili izlazak istog dana, u Švedskoj se takvi susreti planiraju mnogo ranije. Nije neobično ni da prijatelji podijele troškove večere, čak i kada ih neko pozove u svoj dom, a ponekad se očekuje da gosti ponesu vlastitu hranu ili piće.

Ipak, naglašava da se različite navike ne trebaju posmatrati kao dobre ili loše, već kao dio kultura koje imaju drugačija pravila svakodnevnog života.

Šta bi Šveđane najviše iznenadilo u srpskoj porodici?

Kada bi prijateljima iz Švedske trebala objasniti život u tipičnoj srpskoj porodici, Stefani smatra da bi ih najviše iznenadila bliskost među članovima porodice. Porodična okupljanja, majke koje provjeravaju jesu li djeca jela, slave na kojima se okuplja veliki broj ljudi i običaji koji se prenose generacijama samo su neki od primjera.

"Možda bi im bio šok da slavimo slave i da tu dođe milion ljudi, da se slava slavi tri dana", ispričala je.

Iznenadila bi ih, smatra, i pojedina sujeverja, ali i količina mesa koja se jede, kao i bogatiji doručak koji često uključuje kobasice, kajmak, jaja i slaninu.

S druge strane, njoj iz Švedske najviše nedostaje Kalles kavijar, proizvod koji se prodaje u tubi i jede uz dvopek, kuhana jaja i krastavac. Njeni prijatelji iz Švedske, kako kaže, oduševljeni su gostoprimstvom i spontanošću u Srbiji, posebno mogućnošću da se druženje organizuje istog dana i da se tokom jednog dana obiđe više mjesta.

Godinama je čupala kosu, a majka slučajno primijetila pečat na glavi

Osim kulturoloških razlika, Stefani je govorila i o višegodišnjoj borbi s trihotilomanijom. Riječ je o poremećaju koji karakteriše ponavljajuća potreba za čupanjem vlastite kose ili dlaka s drugih dijelova tijela.

Kod nje je sve počelo još u osnovnoj školi i trajalo do sredine srednje škole. U početku je kosu uglavnom čupala noću, kada je niko nije mogao vidjeti. Nije razumjela zbog čega to radi niti je znala da postoji naziv za takvo ponašanje.

Prekretnica se dogodila nakon završetka osnovne škole, kada je majka, tokom feniranja, slučajno primijetila pečat na njenoj glavi. Tada joj je Stefani prvi put otvoreno priznala šta se dešava.

"Tad sam bila jako zbunjena jer nisam znala šta se dešava, zašto ja to radim", prisjetila se.

Kasnije je na YouTubeu pronašla snimak djevojke koja je govorila o trihotilomaniji. Tada je prvi put shvatila da njen problem ima ime i da nije jedina osoba koja se suočava s takvim impulsima. Objasnila je da nije čupala bilo koju dlaku, već je tražila određenu gustinu i teksturu, a sam čin joj je donosio kratkotrajno olakšanje.

Problem se s kose proširio i na trepavice

Tokom srednje škole potreba za čupanjem proširila se i na trepavice, što je posebno utjecalo na njeno samopouzdanje. Nedostatak trepavica bilo je mnogo teže prikriti nego dijelove kose, pa je u jednom periodu svakodnevno lijepila pojedinačne umjetne trepavice kako bi sakrila praznine.

Kako je objasnila, čupanje se nije uvijek događalo svjesno. Ponekad su se impulsi javljali u trenucima stresa i anksioznosti, dok je u drugim situacijama tek naknadno shvatala da je to radila automatski.

"To su impulsi na kojima treba da se radi i ne možete se uvijek zaustaviti", kazala je.

Iako je o problemu razgovarala s majkom, u tom periodu nije potražila stručnu pomoć. Kaže da se tada mnogo manje govorilo o mentalnom zdravlju, a plašila se i reakcija okoline i šire porodice.

Uz majčinu podršku pokušavala je pronaći načine da preusmjeri pažnju i spriječi čupanje. Jedan od savjeta bio je da tokom spavanja drži ruke iza leđa, dok je kasnije, kada su problem postale trepavice, nastojala u rukama uvijek imati nešto što može dodirivati i vrtjeti. Gumica za kosu bila je jedan od predmeta koji su joj pomagali da preusmjeri pažnju.

Danas posebno ističe da joj je žao što ranije nije potražila stručnu pomoć.

"Prvo što ljudima savjetujem jeste da, ukoliko su u mogućnosti, posjete neko stručno lice. Tu su s razlogom, nisu se školovali za džabe, jer vam stvarno mogu pomoći", poručila je.

Svoju priču podijelila je kako bi pomogla drugima

Stefani je prije pet godina prvi put javno govorila o trihotilomaniji na TikToku. Očekivala je negativne komentare i osudu, jer se s neprijatnim reakcijama već susretala u privatnom životu.

Umjesto toga, javile su joj se brojne djevojke koje su se prepoznale u njenom iskustvu. Neke od njih nisu ni znale da ono što im se događa ima naziv.

Nastavila je objavljivati sadržaj o trihotilomaniji, objašnjavajući kako se poremećaj ispoljava, kako je izgledala njena borba i šta joj je pomagalo da se nosi s impulsima.

I danas joj se javljaju djevojke koje dijele svoja iskustva i traže podršku. Posebno joj znači saznanje da je nekome pomogla da shvati kako nije sam u onome kroz šta prolazi.

Zbog toga nastavlja govoriti o ovoj temi, uz poruku da trihotilomanija nije razlog za stid i da je traženje stručne pomoći važan korak u suočavanju s problemom.