Neraskidiva veza između slijepog Splićanina i psa vodiča

Kada čovjek napuni godine života i završi sa svojim radnim vijekom – ode u (zasluženu) mirovinu. Tako je i sa psima, radnim psima, piše Slobodna Dalmacija, predstavljajući čovjeka koji se ne može pozdraviti sa svojim odsluženim prijateljem.

„Moj van je Chip u penziji, sada je samo kućni ljubimac“, pun ljubavi kazuje nam Splićanima dobro znani Damir Smajo.

Devet godina je vrijedno Chip svojega slijepog vlasnika vodio gradom. Upozoravao ga je na visinske zapreke, na stube, na promet, na prepreke, lokve, kamenje, rupe, ljude.

„ Chip je zna šta mislin, a ne samo šta oću“, nježno će Smajo milujući svojeg ljubimca.

I tu se u priču ubacuje druga pseća glava, u stilu pomazi i mene, i ja sam tu. Taj ljubomorko je Oskar, Chipova dostojna zamjena na poslu.

„Chip je ostario, nije više u naponu snage, bole ga kukovi, vrime mu je bilo za penziju. O njemu bi dalje trebalo brinuti Ministarstvo socijalne skrbi, no nisan se moga rastat od njega, zamolija san da ostane i dalje kod mene“, priznaje nam Smajo.

Čistokrvnog labradora smijenio je tako mješanac labradora i retrivera, dvogodišnjak u naponu snage, obučen u Centru za rehabilitaciju Silver.

„To vam je kao da vozite BMW iz 1982. i onda sjednete za volan onoga iz 1992.“, slikovito to pojašnjava Smajo.

Radni psi koje Silver obučava, sedam godina rade i potom idu na redovite kontrole psihofizičkih sposobnosti. Ako prođu test, dobiju dozvolu za rad na još pola godine. Chip više ne može dobiti dopuštenje.

Dijabetes je taj koji je Smaji oteo vid. Chip mu ga je vratio, a sada je na Oskaru red da nastavi gdje je prethodnik stao.

„Orijentiram se ja i mirisom i sluhom, osjetom razlike temperature, ali pas je moje oko“, kazuje nam.

A njih dva junaka su potpuno drukčija. Pas ka čovik, pojašnjava nam naš sugovornik, pa je tako Chip smiren, uvijek je ignorirao druge pse, dok je Oskar u akciji non-stop.

Radni se psi izmore psihički, pa kad stignu u okrilje svojeg doma, poliježu i zaspu. Kako i ne bi, težak je njihov posao. Moraju paziti da im se vlasniku baš ništa loše ne dogodi, a u gradu pod Marjanom ljeti opasnosti vrebaju baš iz svakog kantuna.

„Uz Chipa san uvik bija opušten, oslobođen. I tako, šetamo on i ja i on me upozori na zidić, ali ja se ne dan, dajen mu naredbu da idemo pravo. Šta će, bidan moj Chip, mora me poslušat! Uglavnom, letili smo priko zida ka dva Supermena.“, završava svoju priču Smajo.