Kako su se proveli jugoslavenski novinari u Sjevernoj Koreji

Septembar 1987: Urednik TV Beograd Jasmina Pavlović-Stamenić boravila je ovog ljeta sa televizijskom ekipom u Sjevernoj Koreji i tamo snimila emisiju "Svijet danas" o ovoj u mnogo čemu neobičnoj zemlji...

Mnogo je toga što čovjeka koji dolazi iz razvijenog svijeta, iz Europe, zbuni u prvom kontaktu sa ovom zemljom.

Jer, Sjeverna Koreja, službeno DNR Koreja je zemlja o kojoj se malo zna i mnogo više pretpostavlja.

Zapadni mediji prepuni su špekulacija o promjeni u vrhu, odlasku Kim Il Sunga koji vlada već četiri decenije, pričama o čistkama, policijskom režimu i torturi, navodnom neznanju i bijedi...

Jer, od rata, posebno korejskog koji ova zemlja pamti po strahotama, tisućama poginulih, Sjeverna Koreja bila je zatvorena u svoje navike, tradiciju, vlastiti specifični put u socijalizam građen na ideji "džuče" čiji je tvorac Kim Il Sung.

Polazeći od načela "džuče" čija je suština - nezavisno vođenje vanjske politike, neovisnost u biranju puteva vlastite izgradnje, kao i u odbrani zemlje, Sjeverna Koreja ostala je zatvorena za sve što dolazi spolja i, otuda - vječita nepoznanica.

Sada, kada su nam kroz ruke prošle stotine metara snimljene trake, kada je svaka slika i priča koju smo tamo čuli došla na svoje mjesto, emisija dobila fizionomiju, kad sumiramo utiske - pa, sigurno smo prva TV ekipa prema kojoj su se ova zemlja i ljudi toliko otvorili, piše Yugopapir.

"Jugo" otvara sva vrata

Krenuli smo na put sa zebnjom, kako uobličiti vanjskopolitičku emisiju kad unaprijed znate da imate pratnju, da slikate ono što vam domaćini dozvoljavaju, da kontakata sa ljudima malo ima...

Ali, riječ "jugo" otvorila je sva vrata.

Teško smo se sporazumijevali, jer još uvijek je malo onih koji govore strane jezike, ali, zato, gotovo da nema nepismenih...

Kad bismo rekli da smo iz Jugoslavije, sumnjičavost je popuštala, zamijenio ju je osmijeh... Kako u Pjongjangu, tako i na selu, gdje smo posjetili seosko domaćinstvo.

Taj obični korejski seljak, koji skromno živi sa godišnjom platom od 200 dolara u Nampo provinciji - znao je i za druga Tita! Odmah je spremno, na zidu pokazivao obaveznu fotografiju Kim Il Sunga, podsjećajući na prijateljstvo dvojice državnika.

Na ovom poljoprivrednom dobru, a cijela Sjeverna Koreja podjeljena je na zadruge koje su, svaka ponaosob, zadužene za opskrbu hranom određene oblasti, pokazali su nam zadružni dom, vlastitu mehanizaciju...

Seljaci tu žive i rade, i promjene mjesta boravka i rada - gotovo da nema.

Poželjeli smo da upoznamo i gradsku obitelj. Ne znam je li dom profesora na Institutu stranih jezika, Li Dong Sama bio namjerno odabran, tek opet dobrodošlica! U skromnom, ali besprijekorno čistom stanu, a takvi su svi, i ljudi u DNR Koreji, nude nas čajem od insama, pokazuju sobe.

Spava se još uvijek na zemlji! Poneki ormar i televizor, možda radni stol, jedini su komadi namještaja u stanovima, mada u gradu kreveti sve više ulaze u modu.

Ne kriju da su oni po tradiciji zatvoren narod, da je porodično ognjište svetinja, da se zato rijetko posjećuju, a da stranci, osim ovog našeg "jugo" izuzetka u njihove domove ne ulaze, piše Yugopapir.

Otvaraju srce, pričaju o tome kako žive, što žele... Pomalo sa nevjericom slušamo priču da svaki građanin dnevno od države dobije za hranu 700 grama riže, a svake druge godine kompletnu obuću i odjeću...

Plate su skromne, u prosjeku pedesetak dolara, a za to se ne može mnogo. Hrana je jeftinija, ali zato ne i ostalo. Ko hoće preko uobičajenog, odjeću, obuću, kozmetiku može da kupi, ako - ima.

Stan je gotovo besplatan, uz minimalnu nadoknadu za struju. Telefona nema, privatnih automobila, također... Državnih ima - svih modela.

Metro radi, lijepo je uređen, ali je gradski prijevoz nedovoljan za prevaljivanje ogromnih udaljenosti. Pjongjang je veliki grad - milion i pol stanovnika, sa modernim prometnicama, ali - uglavnom se pješači.

Disciplinirano u - život, rad...

Putujući sa kraja na kraj DNR Koreje, sreli smo mnogo ljudi. Gotovo nikog nismo vidjeli da se odmara. Dokolice nema! Sva polja, iako je malo obradive zemlje, su uglavnom zasijana rižom. Stalno je neko u njima! Vidjeli smo i djecu!

Objasnili su nam: petkom posle podne, svi, bez obzira na položaj, zanimanje, odlaze na dobrovoljni rad, u polja, na pruge, građevine, tamo gdje je to potrebno. To važi i za mališane, za koje je rezerviran lakši posao, ali koji su također uvijek nečim okupirani.

Mladi su, kažu nam, briga društva - besplatno se školuju, dolaze do knjiga, imaju zagarantiran posao ali, ne mogu da ga biraju. Odlaze tamo gdje su potrebni, ne tamo gdje žele.

I, upravo ono što će stranca najviše iznenaditi u ovoj zemlji je: samoprijekor, nevjerojatna disciplina sa kojom se ovdje prilazi svemu - životu, radu, ljubavi...

Kim Il Sung je najobožavanija ličnost, predsjednik bez čijeg lika na reveru nikog nema... Njegove slike, panoe, sretali smo na najnevjerojatnijim mjestima... U metrou, na polju, pored reke, u planinskoj zabiti...

Svuda gdje je i bio u posjeti, podignuti su "spomenici". Jedan takav je i "džudže toranj" u Pjongjangu, od bijelog granita, visok 170 metara...

Nismo sreli čovjeka koji Kim Il Sunga bar jednom nije spomenuo: kao "Velikog vođu", "Velikog lidera", "Dragog Kim Il Sunga".

Direktna objašnjenja ne dobivamo, ali njegov narod mu je izgleda i te kako zahvalan za sve što je DNR Koreja danas: što je od zaostale agrarne za ovih 40 godina postala industrijska i poljoprivredna zemlja, što imaju posao, što Sjeverna Koreja samu sebe hrani, što narod ima što da obuče...

Razvijeni svet će ovakvo poimanje sreće i blagostanja iznenaditi, zapanjiti - ali, prihvatimo da svako ima pravo na vlastiti put, razvoj - naravno uz sve rizike koje to donosi.

Jer, samodovoljnost, zatvorenost, i te kako se negativno odražavaju na privredu, i DNR Koreja je svjesna da otvaranje postaje neminovnost. Ali, to je proces koji sporo ide, koji će potrajati!

Podijeljena zemlja

Činjenica je da je pokušaj da gradi vlastiti put u socijalizam donio mnoga odricanja. U sendviču velikih, između Kine, SSSR-a, Japana i na jugu - Južne Koreje, DNR Koreja je oduvijek bila pritisnuta i opterećena svojim geostrategijskim položajem.

Ne bez razloga.

Oduvijek je bila sfera interesa velikih! Njena stvarnost, život iza zida koji je na sredini poluotoka podigla Južna Koreja, rezultat je političkih igara.

Još Postdamskim sporazumom, teritorij Koreje, nekad jedne zemlje i naroda sa 5000 godina dugom tradicijom - vještački je podijeljena na dva dijela, piše Yugopapir.

Posle povlačenja američkih i sovjetskih trupa, trebalo je da se formira jedna vlada, ali do toga nikad nije došlo. 1948. formirana je vlada Sjeverne DNR Koreje sa socijalističkim, i Južne sa kapitalističkim uređenjem.

Jug je nastavio da živi uz vojnu i ekonomsku pomoć Washingtona, uz stalnu prisutnost 40 tisuća američkih vojnika. 1950. godine izbio je korejski rat, donio mnogo patnji, a dvije Koreje se više nikad nisu ujedinile.

Da potvrdi političku podjelu, Južna Koreja podigla je zid visok 6 metara, dug 258 kilometara oko koga je demilitarizirana zona.

Danas dvije Koreje nemaju nikakve kontakte. Svi dosadašnji pokušaji pregovaranja nisu donijeli nikakve rezultate, jer su stavovi ostajali udaljeni.

Preciznije: zainteresiranima sa strane, ovo ujedinjenje, u suštini, nikad nije odgovaralo.

Tako su, sa dvije strane zida ostale podijeljene obitelji, muževi i žene koji već tri decenije jedni o drugima ništa ne znaju.

I dalje narod najviše želi da Koreja bude ponovo jedna. To smo slušali na svakom koraku, to je ono čemu se u budućnosti nadaju.

Boraveći među njima, vidjevši koliko je apsurdna ta podjela, ledena atmosfera na 38. paraleli, gdje su licem u lice okrenuti sjevernokorejski i američki vojnici, gdje se često puca, sve više vjerujemo da je gotovo fanatična želja ovog naroda da opet bude zajedno možda jača od svih političkih barijera i igara.