Kako školjke prave bisere

Prije nekih četiri hiljade godina jedan kineski ribar, da bi utolio glad, odlučio se da otvori nekoliko morskih školjki, i tako je vjerovatno postao prvi čovjek koji je otkrio bisere.

Biseri su sazdani od potpuno iste sedefaste materije od koje se sastoji unutrašnja podloga ili “postava“ školjke – ostrige. Ostrigino tijelo je veoma nježno, a da bi ga zaštitila od ozljeda, ona luči tečnost koja je istog sastava kao i biser i njom oblaže unutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju se oslanja tijelom.

Čim u unutrašnjost školjke upadne nešto što njeno tijelo može povrijediti, kao što je zrnce pijeska, ona ga odmah oblaže sa nekoliko slojeva sedefaste materije kojom se oblaže i unutrašnjost ljušture, pa zalutalo zrno pijeska postaje biser.

Kada se sve to odigrava sasvim prirodno, biser može da bude savršeno oblikovan.

Čovjek je pronašao i način kako da "pomogne" ostrigi u pravljenju bisera: treba samo da ubaci fino zrno peska ili komadić sedefa u ostrigu. Nakon dvije ili tri godine, kada izvadi ostrigu iz vode i otvori je, naći će biser. Ovaj postupak se zove "gajenje bisera" i obično ne donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.

U Japanu su, međutim, pronašli način za proizvodnju savršenih oblika "odgajanih bisera". Materija koja podstiče proizvodnju ovakvih bisera, ubrizgava se neposredno u tijelo ostrige. Ovaj postupak je veoma osjetljiv i zahtijeva veliku pažnju i mnogo vještine, jer se ostrigino tijelo ne smije ni najmanje povrijediti.

Najveći biser koji je do danas pronađen bio je dugačak oko 5 cm, sa obimom od preko 10 cm. Poznato je da su pravi biseri izuzetno vrijedni, pa se mnogi ljudi zadovoljavaju i lažnim.

Tako su Francuzi usavršili tehniku za proizvodnju lijepog vještačkog bisera; probušene staklene perle oblažu materijom dobijenom od svijetlih krljušti nekih riba, a unutrašnjost perli ispunjavaju voskom.