Hladni rat, slikarstvo i propaganda: Kako su apstraktna umjetnost i CIA povezane?

Internet je mjesto "ludih" teorija, a jedna od njih tvrdi da je CIA praktično izmislila žanr moderne umjetnosti. Drugi se rugaju toj ideji kao pseudohistorijskoj spekulaciji bezbrižnih umova. 

Ali, šta je istina?

Apstraktni ekspresionisti izašli su iz opskurnosti kasnih 1940-ih kako bi uspostavili New York kao centar svijeta umjetnosti – ali neki kažu da su postali pijuni američkih špijuna u Hladnom ratu.  

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u svijetu umjetnosti u New Yorku dogodilo se nešto uzbudljivo. Čudna, ali neodoljiva energija počela je da pucketa gradom, jer su umjetnici koji su se godinama borili u siromaštvu i mraku odjednom pronašli samopouzdanje i uspjeh. Zajedno su formirali pokret koji je vremenom postao poznat kao apstraktni ekspresionizam.

Jedna od najupečatljivijih stvari u vezi sa apstraktnim ekspresionizmom bila je brzina kojom se popeo do međunarodne istaknutosti. Iako je umjetnicima povezanim s njim trebalo dosta vremena da pronađu svoje prepoznatljive stilove, nakon što se pokret kristalizirao, do kasnih 40-ih, brzo je stekao slavu, a potom i poštovanje. Do 50-ih godina, opšte je prihvaćeno da se najuzbudljiviji napredak u slikarstvu i skulpturi odvija u Njujorku, a ne u Parizu. 1957. godine, godinu dana nakon Pollockove smrti u saobraćajnoj nesreći, Metropolitan muzej je platio 30.000 dolara za njegov Jesenji ritam – neviđenu sumu novca za sliku savremenog umjetnika u to vrijeme.

Prva američka koordinirana obavještajna organizacija izašla je iz izazova Drugog svjetskog rata. Nakon što je prijetnja Osovine nestala, nestala je i obavještajna kancelarija strateških službi, ostavljajući Ameriku razoružanu u svijetu tajnih operacija. Kako se hladnoća hladnog rata širila svijetom, američki lideri su shvatili da će ova borba biti borba špijuna, informacija i tajnih misija, te svemirske utrke.

Godine 1947. godine, predsjednik Truman je organizirao stalnu Centralnu obavještajnu agenciju.

Organizacija u nastajanju pokrenula je operacije da zaviri iza Gvozdene zavjese, ali je takođe napala Sovjetski Savez na drugom frontu: propagandi.

SSSR je ojačao svoj imidž prikazujući sebe kao intelektualno i kulturno superiorniji od Zapada – da su oni pravi nasljednici evropskog prosvjetiteljstva. Ismijavala je Ameriku kao kulturnu pustoš čiji su demokratski principi doveli do umjetničke degeneracije.

CIA je znala da će joj za pobjedu u Hladnom ratu biti potrebno više od špijuna i razbijača šifri rata. Propaganda SSSR-a bila je prijetnja američkom nacionalnom ponosu i nije mogla ostati bez odgovora.

Amerika je uzvratila snažno. Prvo, CIA je finansirala animiranu verziju Životinjske farme Georgea Orwella, spljoštivši složene teme u lako svarljiv antikomunistički narativ. Ali Americi je bila potrebna dublja, organskija kulturna obnova. Tada se CIA okrenula nadolazećem pokretu apstraktne umjetnosti.

1973. godine, u članku u časopisu Artforum, likovni kritičar Maks Kozlof ispitao je poslijeratno američko slikarstvo u kontekstu Hladnog rata. Tvrdio je da reaguje protiv "samočestitajućeg raspoloženja" nedavnih publikacija kao što je Trijumf američkog slikarstva Irvinga Sandlera (1970), prva historija apstraktnog ekspresionizma.

Kozloff je dalje tvrdio da je apstraktni ekspresionizam bio "oblik dobronamjerne propagande", u skladu s poslijeratnom političkom ideologijom američke vlade. 

Brojni eseji, članci i knjige pratili su Kozloffov tekst, svi su tvrdili da je CIA na neki način manipulisala apstraktnim ekspresionizmom.

Britanska novinarka i istoričarka Frances Stonor Saunders objavila je 1999. godine knjigu o CIA-i i "kulturnom hladnom ratu" u kojoj je ustvrdila: "Apstraktni ekspresionizam se koristio kao oružje hladnog rata". Sinteza njenih argumenata dostupna je na internetu, u članku koji je napisala za novine Independent 1995. godine - "Na način renesansnog princa – osim što je djelovala tajno – CIA je njegovala i promovirala američko apstraktno ekspresionističko slikarstvo širom svijeta za više od 20 godina", napisala je.

David Anfam je oprezniji. On kaže da je "dobro dokumentovana činjenica" da je CIA kooptirala apstraktni ekspresionizam u svom propagandnom ratu protiv Rusije.

"Čak je i The New American Painting imala određena sredstva CIA-e iza sebe", kaže on. Prema Anfamu, lako je shvatiti zašto je CIA željela promovirati apstraktni ekspresionizam. "To je veoma lukava i cinična strategija", objašnjava on, "jer je pokazala da u Americi možete da radite šta god želite."

Do 50-ih godina, apstraktni ekspresionizam je bio vezan za koncept slobode pojedinca: njegova platna su shvaćena kao izraz subjektivnog unutrašnjeg života umjetnika koji su ih slikali.

Kao rezultat toga, pokret je bio korisna folija za ruski zvanični sovjetski realistički stil, koji je zagovarao reprezentativno slikarstvo. "Amerika je bila zemlja slobodnih, dok je Rusija bila zatvorena, kulturno govoreći", kaže Anfam, karakterišući percepciju koju je CIA željela da podstakne tokom Hladnog rata.

To, naravno, ne znači da su sami umjetnici bili saučesnici sa CIA-om, ili čak bili svjesni da ona finansira izložbe apstraktnog ekspresionizma, piše BBC. Ipak, bez obzira na istinu o stepenu finansijske uključenosti CIA-e u apstraktni ekspresionizam, Anfam vjeruje da je to bila "najbolja stvar koju je institucija ikada platila".

"Više bih volio da troše novac na apstraktni ekspresionizam nego na rušenje ljevičarskih diktatora."