Hachiko - pas čija je vjernost ušla u historiju (VIDEO)

Hachikova statua na Shibuya stanici u Tokiju

Hidesaburo Ueno bio je profesor na tokijskom univerzitetu, kojeg je njegov pas Hachiko svakoga dana ispraćao i dočekivao na Shibuya željezničkoj stanici. Jednoga dana Hachiko je dočekao voz, ali profesor nije izašao. Profesor je doživio moždani udar i umro. Hachiko je, srećom, vrlo brzo završio kod udomitelja, ali je ipak svakoga dana uporno bježao iz novog doma i čekao svog vlasnika na stanici.

Uskoro je počeo privlačiti pažnju putnika koji su tuda prolazili i oni su mu donosili hranu i slatkiše. Ova pseća rutina je potrajala narednih deset godina - pas je svake večeri dolazio u isto vrijeme, tačno kada je voz stizao na stanicu.

Jedan Uenov student, specijaliziran za Hachikovu (akita inu) rasu, ugledao je psa te ga pratio do kuće u kojoj je bio udomljen i tako saznao za priču o vjernom prijatelju. Kratko nakon tog iskustva, bivši profesorov student napravio je popis svih akita pasa u Japanu.

Hachikova priča se vrlo brzo proširila po čitavom Japanu, a pas je postao slavan. Njegova vjernost gospodaru je impresionirala Japance kao vrlina kojoj bi svi trebali težiti i postao je simbol vjernosti. Čak su mu podigli i spomenik, a on je 1934. prisustvovao otvorenju.


Hachiko

Vjerni Hachiko umro je 8. marta 1935. godine, čekajući svog gospodara na stanici. Njegove ostatke su preparirali i čuvaju se u Muzeju nauka u Tokiju. Svake godine, 8. marta na stanici Shibuya, održava se ceremonija u sjećanje na ovog velikog psa, a stotine ljubitelja pasa iz čitavog svijeta dođu da mu odaju počast.

O ovom vjernom psu su snimljeni filmovi i napisane mnoge knjige, a zahvaljujući njemu, akita inu psi su postali nacionalni ponos Japana. U martu bi se u kinima trebala pojaviti i američka verzija priče o Hachiku.

Akita inu

U početku su sve japanske rase bile su sitnog do srednjeg rasta i nije postojala nijedna rasa krupnog rasta. Do 1603. godine, psi nazvani "akita matagi" (srednjeg rasta, za lov na medvede) porijeklom iz pokrajine Akita, koristili su se kao psi za borbu. Od 1868. godine ova rasa je križana sa tosama i s mastifima. Poslije križanja rast rase se povećao, ali su nestale neke karakteristične crte, svojstvene špicevima.

Godine 1908. borbe pasa su zabranjene. Rasa je ipak bila sačuvana i poboljšana; ubrzo je postala krupna japanska rasa i 1931. devet elitnih pasa dobilo je oznaku "historijskih spomenika".

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1939. -1945.) bila je uobičajena upotreba psećih koža za izradu vojne odjeće. Policija je naredila zaplijenu i konfiskaciju svih pasa, osim njemačkih ovčara koji su bili rezervisani za vojne zadatke. Neki ljubitelji su pokušali zaobići zakon križajući svoje pse s njemačkim ovčarima. Tako se na kraju Drugog svjetskog rata broj akita opasno smanjio, a psi su ispoljili tri različita tipa: akita matagi, psi akita za borbu i psi akita/njemački ovčari. Stanje rase bilo je ozbiljno poremećeno.

U periodu obnavljanja čiste rase poslije rata, rase kongo - go, pas koji je bio u krvnom srodstvu sa dewom, uživao je prolaznu ali vrlo važnu popularnost; ovaj pas je pokazivao vanjske crte karakteristične za uticaj mastifa i njemačkih ovčara. Broj uzgajivača akita se povećao i rasa je postala daleko više cijenjena i tražena. Međutim, obrazovani amateri odbijali su prihvatiti ovu vrstu psa kao pravu japansku rasu i trudili su se da uklone odlike stranih rasa, križajući je sa psima matagi akita; cilj je bio da se ponovno dobije originalni akita. Okrunjeni uspjehom, ovi napori su omogućili stabiliziranje čiste loze akita pasa krupnog rasta, koji su danas dobro poznati.