Nisu nam trebali horor filmovi: Drekavci, lampiri i bh. legende od kojih su se nekada ledile kosti

Prije nego što su horor filmovi stigli u naše domove, za strah su se pobrinule priče koje su se prenosile s koljena na koljeno. Strašili su nas drekavcima koji se oglašavaju iz mraka, lampirima koji ustaju iz grobova, neobičnim bićima koja noću prave nered po kućama, vilama, ukletim ulicama i kućama te mjestima za koja se govorilo da ih je bolje zaobići nakon zalaska sunca.

Bosna i Hercegovina ima bogatu tradiciju narodnih predanja i legendi. Neke su vezane za neobične prirodne oblike, druge za napuštene kuće i stare lokalitete, a pojedine su toliko dugo prisutne u usmenoj tradiciji da su postale dio lokalnog identiteta. Za ovogodišnji Halloween smo izdvojili nekoliko priča iz naše zemlje. Ne tvrdimo da u njima ima ičega natprirodnog, ali ako ih budete čitali kasno noću, možda ipak upalite svjetlo.

Drekavac

Ako ste odrastali uz priče starijih, vjerovatno ste barem jednom čuli upozorenje da se ne ide sam u mrak jer se tamo može čuti drekavac. Ovo mitsko biće poznato je u južnoslavenskom folkloru, a njegovo ime dolazi od jezivog, prodornog oglašavanja koje mu se pripisuje. U različitim krajevima postoje različita tumačenja njegovog porijekla i izgleda. U pojedinim predanjima drekavac se povezuje s dušama umrle djece, a vjerovanja zabilježena među Bošnjacima imaju i posebne lokalne interpretacije, između ostalog, priče o djeci koja su umrla bez imena ili odgovarajućih vjerskih obreda. O ovim vjerovanjima pisao je i istraživač Lukáš Větrovec u akademskom radu o magiji i vještičarenju među Bošnjacima. 

Lampir

Prije nego što smo počeli zamišljati vampire kroz holivudske filmove, u Bosni su postojale vlastite priče o mrtvacima koji se vraćaju iz grobova. Zvali su ih lampiri, lampijeri ili lapiri, a u nekim krajevima i vukodlaci. Prema narodnom vjerovanju, lampir je bio umrli čovjek koji se nakon smrti povampirio i noću uznemiravao ukućane, komšije ili stoku. U nekim predanjima pojavljivao se kao čovjek, u drugima kao neobična sjenka ili životinja. Posebno je zanimljivo vjerovanje o leptiru. Prema jednom tumačenju, naziv lampir povezuje se s narodnom riječju za leptira - lepir, jer se vjerovalo da duša povampirenog čovjeka izlazi iz groba u obliku leptira. Tu vrijedi podsjetiti i na kultni horor film Leptirica, koji je sedamdesetih godina prošlog vijeka prestravio cijelu Jugoslaviju.

Filolog i etnolog Nenad Filipović ukazivao je na duboke korijene ovih vjerovanja u Bosni, izdvajajući priče o Mehi, lampiru iz okoline Glamoča, i Paji Tomiću iz Tupanara kod Vlasenice, za kojeg se govorilo da je nakon smrti 1923. godine uznemiravao suprugu. Zabilježena su i predanja o nevesinjskom vampiru Korkutu, koji je, prema priči koju je krajem 19. stoljeća zapisao folklorista Tomo Bratić, navodno noću uznemiravao stanovnike kasabe. 

Bosna se spominje i u pričama o ranim slučajevima vampirizma na Balkanu. U emisiji Galileo Mystery njemačke televizije ProSieben svojevremeno je predstavljena tvrdnja da je 1731. godine u Međeđi kod Višegrada zabilježen slučaj u kojem je, nakon iznenadne smrti 14 ljudi, lokalno stanovništvo posumnjalo na vampire. Prema navodima iz priloga, grobovi su naknadno otkopani, a tijela navodno pronađena u neobičnom stanju. Istraživačica Sibel Balta povezivala je ove priče s dokumentima iz bečkih arhiva.

Hudam

Nisu sva bića iz narodnih predanja bila zainteresovana za groblja i mračne šume. Neka su, izgleda, imala vrlo konkretne zahtjeve prema domaćinstvima. U bošnjačkoj usmenoj tradiciji zabilježena su kazivanja o hudamu, nadnaravnom biću za koje se vjerovalo da boravi u kućama i upozorava ukućane na nečistoću. To je, prema predanjima, činilo lupanjem ili razbijanjem posuđa.

O hudamu je pisala Amira Dervišević u naučnom radu Usmene predaje o hudamu iz Harmana, objavljenom 2016. godine u časopisu Narodna umjetnost. Autorica je zabilježila da su se priče o ovom biću prenosile i opstajale u lokalnoj zajednici. Dakle, ako bi se usred noći začulo lupanje iz kuhinje, možda nije bio propuh. Barem tako kaže predanje. A možda je, ipak, trebalo oprati suđe.

Kuća duhova kod Velike Kladuše

Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, u Todorovu kod Velike Kladuše, godinama se prepričava priča o kući koju su mještani prozvali ukletom. Prema lokalnim kazivanjima, na tom mjestu nekada se nalazilo groblje, a ljudi su pričali da se noću iz kuće čuju krici, jauci i neobični zvukovi. Spominjalo se i da se u blizini kvare telefoni i drugi uređaji. Priča je dodatno dobila na težini zbog historije samog objekta. Prema svjedočenjima mještana koja su ranije objavljivali mediji, na istom mjestu podizano je više kuća, a neke su srušene ili izgorjele. U pričama se spominje i period rata u BiH, kada je Todorovo bilo na liniji razgraničenja Petog korpusa Armije RBiH i snaga Fikreta Abdića. 

Kuća strave kod Livna

Još jedna priča koja se godinama prepričava vezana je za napuštenu kuću u selu Prisap, nedaleko od Livna, poznatu i pod nazivom "prnjavorka". Prema kazivanjima koja su prenosili lokalni i regionalni mediji, ljudi koji su u kući boravili tvrdili su da su noću čuli dječiji plač, krici i lupanje koje je dolazilo iz zidova, tavana ili drugih dijelova objekta. Pojedini mještani govorili su da se u kući niko nije dugo zadržavao, dok su drugi smatrali da je riječ o pričama koje su vremenom dobile vlastiti život. U medijskim izvještajima spominjala su se i predanja o nekadašnjem groblju na tom mjestu.

Sarajevska Vijećnica i priča o prokletstvu

Jedna od najpoznatijih sarajevskih urbanih legendi vezana je za Gradsku vijećnicu, za koju se decenijama prepričavaju priče o neobičnim zvukovima, sjenama i nesrećama. U tekstu koji je svojevremeno objavila Slobodna Bosna opisano je iskustvo Šekiba Ramića, noćnog čuvara koji je tokom smjene navodno čuo jauke, vrisku i galamu, dok su se sjene pojavljivale i nestajale iza stubova centralne aule. Uz Vijećnicu su se vezivale i priče o nesrećama koje su pratile njenu gradnju i kasniju historiju, a među njima posebno mjesto zauzima sudbina arhitekte Aleksandra Witteka.

Prema predanju, Wittek je teško podnio izmjene svog projekta Vijećnice, koju je zamislio u pseudomaurskom stilu, a nakon povratka iz Kaira, gdje je tražio inspiraciju za građevinu, navodno je doživio psihički slom. Priča kaže da je u bolnici molio da ga nakon smrti sahrane u Vijećnici, jer je u projektu predvidio posebnu prostoriju za tu namjenu. Ubrzo je umro, a njegova sudbina postala je jedan od temelja legende o ukletoj zgradi. 

"Crna hronika" sarajevske Vijećnice, o čemu svjedoči i broj Godišnjaka Kongresa građevinskih radnika BiH sa početka prošlog vijeka, otpočela je prilikom postavljanja fasade 1895. godine. Konopac kojim se dizala kanta s malterom je pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika. Prvi pokušaj samoubistva skokom s prozora Vijećnice izvela je, tada tridesetogodišnja radnica na održavanju biblioteke, Ankica Bulić. Iako teško povrijeđena, Ankica je ostala živa zahvaljujući građevinskoj opremi koja je stajala uz istočno krilo zgrade. Organizator narodnooslobodilačkog otpora u Krajini i direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco objesio se 1964. Nedugo zatim, vješanje u potkrovlju zgrade gdje je stanovala izvršila je tridesetsedmogodišnja daktilografkinja u biblioteci Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara. Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira koji je došao u Vijećnicu da se dogovore oko sutrašnjeg susreta. Arhitekta Taib Hadžović poginuo je 2000. prilikom renoviranja unutrašnjeg dijela Vijećnice, kada se na njega obrušilo pet tona teško stepenište.

Vila s Neretve i tajanstvena noć između 1. i 2. augusta

Mostarska narodna predanja čuvaju i priču o neobičnom strancu kojeg su mještani prozvali Žuti. Prema legendi, mladić je jednog dana skočio u Neretvu, ali se nije vratio. Danima su ga tražili, a na obali je ostala samo njegova uredno složena odjeća. Nakon izvjesnog vremena ponovo se pojavio u Mostaru, ali više nije govorio. Prema predanju, podvodna bića odvela su ga u svoj svijet, gdje ga je zarobila vila koja se u njega zaljubila. Zamolila je svog oca da ga vrati među ljude, ali pod uslovom da zauvijek ostane nijem i nikome ne otkrije tajnu vilinskog svijeta. Tako je, kaže legenda, nastala i izreka "Nadrljao je k'o Žuti". Uz ovu priču veže se i vjerovanje da se Neretva posebno oglašava u noći između 1. i 2. augusta. Prema lokalnom predanju, njen šum tada podsjeća na riku kojom rijeka doziva nove žrtve. Zbog toga se, kako se govorilo, na taj dan nije trebalo kupati u Neretvi. 

Kameni svatovi kod Bugojna

Između Gračanice i Kordića kod Bugojna, uz riječicu Buntu, nalaze se neobične stijene čiji oblici podsjećaju na ljudske figure. Lokalno stanovništvo ih poznaje kao Kamene svatove. Prema jednoj verziji legende, svatovi su prolazili pored Bunte i zamutili vodu u kojoj je starica prala veš. Ljutita zbog toga, proklela ih je i poželjela da se pretvore u kamen. Svatovi su nastavili put, ali kada su se kasnije vraćali s mladom, prema predanju, zatekla ih je tama, a nakon nje ostale su samo kamene figure.

Maculje

Nekropola Maculje kod Novog Travnika poznata je po srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima – stećcima – i uvrštena je na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine kao dio serijske nominacije stećaka. Uz ovaj lokalitet veže se i nekoliko narodnih predanja. Jedno govori o svatovima koje je na putu zatekla velika hladnoća, zbog čega su se smrzli i okamenili. Druga verzija govori o dvoje mladih kojima roditelji nisu dozvolili da se vjenčaju, pa su se nakon kletve pretvorili u kamen.