Velibor Božović: Fudbalisti i dresovi

Velibor Božović rado će za sebe reći da je Sarajlija, iako je rođen u Slovenj Gradcu u Sloveniji, a još od 1999 živi u Montrealu u Kanadi. U Sarajevu je odrasao, završio osnovnu i srednju školu i započeo studije na Mašinskom fakultetu. Nakon što je preživio opsadu grada boreći se u jedinicama Armije BiH, seli se u Kanadu. Tamo je diplomirao i radio kao inženjer u avionskoj industriji, da bi se od 2003 godine posvetio isključivo fotogafiji i snimanju.

Njegovi radovi su objavljeni u časopisima: The New York Times, International Herald Tribune, Financial Times, Chicago Tribune, Granta, The Paris Review, BiH Dani, a ponekad i na našem portalu. Velibor Božović je izlagao u SAD, na Kubi, u BiH i Kanadi. Njegove fotografije gledali smo u knjizi Projekat Lazarus Aleksandra Hemona, a nedavno je obajvljen i dokumentarni film autora Saše Savića čiji je Velibor bio snimatelj.

Fudbalisti - ljudi u dresovima
Razlog za razgovor sa Veliborom Božovićem je njegov originalni foto-blog pod nazivom Footballists.

"Često hodam po gradu u svom omiljenom dresu Liverpoola. Uvijek primijetim ukoliko oko mene ima ljudi u nogometnim dresovima, bez obzira kolika je gužbva. Odlučio sam da im se približim, upoznam i fotografiram ih. Evo tih kratkih susreta - daleko od fudbalskih terena", piše Božović u uvodnom tekstu bloga. Šta je bio konkretan povod da prvog fudbalistu objavi u avgustu 2011?

Božović: Nije bilo nekog konkretnog povoda osim možda avgustovska dosada. Ideja postoji već odavno, samo je bilo pitanje kada će se poklopiti par stvari: da sakupim hrabrost da zaustavim nekoga nepoznatog na ulici i da pritom imam kameru pri ruci. Nakon prvog susreta sve je bilo lakše.

RadioSarajevo: Kako reaguju osobe kada im priđete i pitate za dozvolu za slikanje? Da li postoji neki viši vid komunikacije među vama - nositeljima dresova? Da li se prepoznajete, iako mozda navijate za rivalske timove?
Božović: Do sada me niko nije odbio, što je iznenađjujuće. Ne vjerujem da postoji druga grupacija ljudi koja bi stoprocentno učestvovala u ovakvom projektu gdje vas fotograf ‘pokupi’ na ulici. Ali fudbalski navijači su specifični. Valjda postoji neka odgovornost kad navučete dres, makar i na ulici. Samo mi je jedan navijač Reala rekao da nije zainteresovan, ali nakon što sam mu rekao da će biti prvi koji me je odbio i da to baš ne predstavlja njegov omiljeni klub u lijepom svijetlu, predomislio se. Strast koju dijelimo je mnogo važnija od toga ko za koji klub navija te su svi sretni da uopšte postoji blog koji se bavi običnim ljudima, navijačima, a ne fudbalskim zvijezdama. Inače sa svima koje zaustavim ja i porazgovaram i otuda sve one kratke zabilješke koje možete pročitati uz fotografije.

RadioSarajevo: Sam naziv, ali i forma bloga donekle podsjeća na trendsetterski modni blog The Sartorialists. Namjerno?
Božović: Naziv jeste pomalo referenca na Sartorialists, s obzirom da i ja fotografišem uglavnom slučajne prolaznike na ulici a i dresovi su neka vrsta modnog izražaja, mada iz podzemlja. Također, ja sam od početka zamišljao moj blog kao neku arhivu navijača... FOOTBAL-lists, tako nešto. Iskreno, nisam previše razmisljao o naslovu jer kad sam uslikao prvog čovjeka požurio sam da krenem dalje.

RadioSarajevo: Većina fotografija nastala je u Montrealu. Koliko priča o različitim navijačima govori o globalizaciji i multikulturi kao obrascu velikih svjetskih gradova.
RadioSarajevo:Projekat sam pokrenuo jer sam jednostavno bio zainteresovan da saznam zašto neko nosi dres određenog kluba. Međutim, vrlo brzo su mi neki drugi aspekti postali još interesantniji, kada sam shvatio da svako ima zanimljivu priču. Rođeni u jednoj zemlji, žive u drugoj, navijaju za klub iz treće; nevjerovatno je koliko je zemalja spomenuto u samo nekoliko kratkih članaka na blogu. U Montrealu, kao i u većini velikih sjevernoameričkih gradova, žive ljudi koji su porijeklom sa svih strana svijeta. U Montrealu odrasta jedna generacija mladih ljudi koji od ranog djetinjstva govore 3 jezika: engleski, francuski i maternji jezik. Uzmimo na primjer Amru (koja nosi Džekin dres): 15 joj je godina, govori engleski, francuski, arapski i, naravno, bosanski jezik. To je sila.

Onda otputujem u BiH, radeći na projektu o bosanskim srednjevjekovnim grobljima, i vozeći se pokraj sela Hodova u Hercegovini vidim mladića, u Barseloninom dresu, kako šuta loptu (nedaleko od minskih polja). On nije imao puno toga da mi kaže ali je entuzijastično pozirao. I to je bilo lijepo.

RadioSarajevo: Koliko je vazno da li je dres original ili jeftina kopija?
Božović: Nema nikakve veze ali ne mislim da sam sreo ikoga ko nosi neki šatro dres… Možda to ovdje (u Kanadi) ni ne postoji.

RadioSarajevo: Iako ste navijač Liverpoola, svoju kćerku ste ipak fotografirali u dresu Želje - zašto?
Božović: Zato što ja volim Želju, a imam i dres, pa sam mislio da je šteta ne pokazati ga posjetiocima bloga. Ja ga više ne mogu navući pa sam zamolio Hanu da to uradi, na što je ona pristala.

RadioSarajevo: Ovaj blog je vaš paralelni fotografski život. Istovremeno radite i druge projekte, koje?
Božović: Svašta se radi. I često sa Sarajlijama. Nakon rada sa Aleksandrom Hemonom na knjizi Projkat Lazarus, posljednje dvije godine sam radio sa još jednim Sarajlijom, Sašom Savićem, na dokumentarnom filmu ‘Passion Called Salmon’. Snimali smo na Islandu, u Rusiji, u Norveškoj i Kanadi. Sa Amilom Buturović, Sarajkom koja je profesorica na York univerzitetu u Torontu, već 4 godine obilazim Bosnu i Hercegovinu u potrazi za srednjevjekovnim grobljima. Radim i na priči koja se bavi sjećanjem na neke moje dogodovštine za vrijeme opsade Sarajeva. Počeo sam i projekat koji je neka vrsta omaža knjigama 20-tog vijeka i onima koji su ih čitali. A usput sam i na magisteriju za fotografiju, dakle studiram. I gledam svaku fudbalsku i hokejašku utakmicu koju uhvatim.

RadioSarajevo: Igrate li fudbal u Montrealu?
Božović: Igrao sam redovno dok nisam pokidao ligamente u oba koljena. Moja amaterska karijera je završena. Sada 'igram beka iza direka'.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, radiosarajevo.ba