Tamna Kafkina erotika

U djelu i bogatoj ostavštini Franza Kafke (1883-1924) teorija je dosad tražila i mahom uspješno pronalazila što god bi joj se prohtjelo, od egzistencijalizma i edipovštine, preko misticizma i fantastike, do kritike kapitalizma i, dakako, pornografije, pa bi se olako stekao utisak da otrcano geslo tzv. postmoderne anything goes ni na koga nije primjenjivo tako dobro i bez ostatka kao na praškog Židova i bankarskog službenika, koji je tako rado pisao o ljudima i kukcima, sudstvu, geometriji, inovacijama u kaznenom zakonodavstvu, problemima seoskog zdravstva itd.

Zasad posljednji šok zacijelo je bio epitet pornomana, što ga je Kafki 2008. prišio britanski autor James Hawes, otkrivši u svom biografskom spisu Iskopavanje Kafke da je pisac pasionirano prebirao opskurne secesijske porno-sveščice i to, da belaj bude veći, zajedno s prijateljem Maxom Brodom, s kojim je dijelio pretplatu, jer su isti bili odveć skupi za bankarev džep.

Nažalost, već su i ranije biografije otkrile da su almanasi Opal i Ametist, u kojima je Hawes vizualizirao sablažnjive "sodomijske" prizore, pa čak i "akciju ženom po ženi", zapravo bili elitni umjetnički svesci za koje su pisali i crtali svi koji su o fin de siecleu nešto značili, te da ih je Kafka držao pod ključem kao i ostatak biblioteke uglavnom da mu porodica odatle ne iščeprka prešućene štedne knjižice, pa se bura ubrzo stišala, neslavno kao što se bila i podigla.

Legendarni K.
Ipak, biografi se slažu da Kafka, koji je u mladosti, primjerice, rado pohodio praške bordele, nikako nije bio aseksualno biće te da bi mu se i ta činjenica morala negdje prelamati kroz djelo.

Poklonici njegovih sumračnih alegorija prisjetit će se zacijelo scena poput one iz romana Proces, u kojoj legendarni K. u pratnji nezadovoljne sudske spremačice, koja samo što mu se ne poda, u dvorani za saslušanja premeće neke pravne knjige, kad već u prvoj otkrije "nepristojnu sliku": "Muškarac i žena sjedili su goli na kanapeu, crtačeva podla namjera jasno se nazirala...."

Ni druga knjiga ne nudi pravne akte, već roman opskurna naslova: Patnje što ih je Greta morala trpjeti od svog muža Hansa. Dakle, ipak porno?

Zacijelo da, posegnemo li za interpretacijom poput one njemačke germanistkinje Tine-Karen Pusse, koja u Kafkinim tekstovima poput Preobražaja ili Kažnjeničke kolonije osluškuje mukli prizvuk dubinske pornografije, no ta se, za razliku od one na kakvu smo navikli, kreće u suprotnom smjeru: "Nije priča povod, već naprotiv, kopulacija nužno proizvodi priče".

Za takvu analizu, međutim, manje je važno što je Kafka gledao, koliko bi nam lektira za kojom je posezao mogla rasvijetliti potencijalno lascivna mjesta u njegovoj prozi.

Biser erotske literature
U Kafkinu lektiru zacijelo je spadala sadistička i mazohistička literatura, među kojom su prednjačila dvojica autora, po kojima je njemački psihijatar Richard Krafft-Ebing u svom poznatom djelu Psychopathia sexualis naposljetku fenomene čija praksa bitno nadilazi puku seksualnost: notorni Markiz de Sade i Leopold von Sacher-Masoch.

Mnoge stilske i sadržajne značajke de Sadeova pisma, poput hladnoće i trezvenosti razlaganja boli kao "jedine tjelesne istine bez imalo krivnje ili saučešća", ogledaju se u Kafkinoj prozi kao smrtonosno urezivanje slova zakona u kožu prekršitelja (Kažnjenička kolonija), voajersko naslađivanje nemotiviranim premlaćivanjem (Proces) ili podmukle demonstracije moći i podčinjavanja (Dvorac). Štaviše, zaključuje Pusse, sadomazohistički činovi kriju se kod Kafke u samim procesima čitanja i pisanja, stvarajući od čitatelja tihog saučesnika u "dihotomiji krvnika i žrtve".

Uz naslove poput de Sadeove Justine, na Kafkinoj polici morala se nalaziti i Sacher-Masochova Venera u krznu, u kojoj su brojni autori već prepoznali "literarni predložak" za Kafkinu vjerovatno najpoznatiju pripovijetku Preobražaj.

Kao biser erotske literature, roman galicijskog pisca, koji je smisao života pronalazio u ugovornom robovanju ženama, poslužit će kasnijih godina kao inspiracija za niz što mekših, što tvrđih pornića, a pjesmu (Venus in Furs) posvetit će mu i Lou Reed, ali gdje je tu Kafkina pretpostavljena meta - pornografska imaginacija?

Moguću vezu ocrtava njemački istraživač književnosti Holger Rudloff: podčinivši se gospodarici Wandi, Sacher-Masochov junak Severin uzima ropsko ime Gregor, što je ujedno ime Kafkina junaka, koji se čudom premetnuo iz čovjeka u žohara, Gregorovo prezime Samsa očit je anagram Sacher-Masochovih inicijala, a i oba se Gregora ne ključnim mjestima u knjigama "bude iz nemirnih snova".

Kišno popodne
"Bičujemo se čestim pismima", napisao je Kafka u novembru 1912. zaručnici Felice Bauer u Berlin. Jednog kišnog nedjeljnog popodneva, nekako u isto vrijeme, bilježe biografi, zaručničino pismo ipak je izostalo, pa je pisac, potišten i bezvoljan, stao skicirati pripovijetku koja će mu još za života priskrbiti literarnu slavu.

Stavovi i žudnja Masochova Gregora u njoj će uvelike obilježiti Kafkina Gregora Samsu, a ima li tu nečeg autobiografskog sasvim je drugo pitanje, kao uostalom i slike koje je praški pisac pritom mogao promatrati. Ipak, fotografija dame u krznu, koju je Gregor Samsa izrezao iz nekog magazina i stavio u zlatan okvir ručne izrade, ne bi li je do samog kraja svog kratkotrajnog kukačkog života ljubomorno čuvao, a po nekima i iskoristio kao objekt eksplicitne žudnje (stisnuo se uza staklo koje ga je zadržalo, godeći njegovu vrelom trbuhu), osnovna je paralela s damom (Venerom) u krznu, kao prenesenom objektu seksualnih fantazija Masochova junaka.

Spomenuta dama u krznu, napominje Rudloff, mogao bi biti supstitut za Gregorovu sestru Gretu, a našlo bi se tu još dosta toga što bi tadašnja i današnja malograđanština rado proglasila nepristojnim. Bičevanje, pismima ili bičevima, bit će tu tek dobrodošla nadopuna.

Fizičko iživljavanje
Zanimljivo je da na početku Dvorca bičem vitla i fatalna šankerica Frieda, s kojom će geometar K. započeti šeprtljav odnos. Ni drugi erotski atributi ne pripadaju njenom pomalo ocvalom tijelu, poput rupe u vratima, kroz koju se kradomice može promatrati visok dvorski službenik, kojem je ona bila ljubavnica.

Bez biča i rupe, međutim, Frieda će za K.-a postati nezanimljiva, jer njegova narcisoidna žudnja usmjerena je na nešto sasvim drugo. Mazohizmu svojstveno pitanje gospodara i žrtve ovdje je mnogo kompleksnije i doista se čini da se Frieda i K. neko vrijeme uspješno bičuju svojim adutima moći, dok ih K.-u na kraju ne ponestane.

Moć i podčinjavanje, bilo ono dobrovoljno, propisano ili iznuđeno, temeljne su značajke tamne erotike koja bi se mogla nazreti među redovima Dvorca.

Tako se i seoska škola, koja je K.-u nakratko dom, iz mjesta učenja odavno pretvorila u poprište fizičkog iživljavanja, a bitno drukčije stvari ne stoje ni s izopćivanjem porodice, čiji je ženski izdanak odbio snubljenje birokratskog moćnika, što je ravno kršenju zakona.

Bešćutan i hladan zakon je krajnje perverzan
Za francuskog filozofa Gillesa Deleuzea sadizam i mazohizam predstavljaju dva oblika čovjekova otpora spram neizdrživosti zakona, kojima u lucidnoj analizi, zasnovanoj na oprečnim slikama svijeta, odgovaraju ironija i humor. A uzmemo li da je zakon, hladan, bešćutan, neumoljiv, ali i krajnje perverzan, na što nas svako toliko upozoravaju i Kafkini tekstovi, u osnovi ipak najgora pornografija, kako ćemo ga bolje ismijati negoli upotrebom istih stilskih sredstava?

Sacher-Masochovi junaci sklapali su, poput autora, s gospodaricama ugovore i divili se mramornim statuama žena, dok su Kafkini glibili u svijetu ledene legislative i rezbarili filigranske drvene okvire da u njih utisnu sličice s erotskim nabojem.

Na to svakako nisu mislili autori poput Hawesa, dok su indiskretno pretraživali sadržaje Kafkinih vitrina, a vjerojatno ni sam Kafka, koji je opsežnim opusom, što ga Max Brod srećom nije uništio, budućim pokoljenjima ostavio i zanimljivu porno-enigmu za povremeno snebivanje.