Snob koji je postao najveći američki pisac današnjice

Walter Berglund je advokat koji radi za multinacionalnu kompaniju. Njegova supruga Patty je domaćica koja se brine za djecu: Jessicu i Joeyja. Walter i Patty nekad su bili sretan par. Obrazovani, marljivi, nježni roditelji, dobri susjedi koji čine sve da daju prilog boljem i pravednijem svijetu. A onda je negdje pošlo po zlu. Freedom, novi roman Jonathana Franzena, epska je priča o savremenoj ljubavi i braku, tragično-komičan roman o tome kako se nositi sa previše slobode i šta znači živjeti u konfuznom svijetu današnjice. Duboko potresan portret našeg doba, tako bi mogao glasiti slogan najeksponiranijeg romana ovog ljeta. Samo, Freedom nije roman s knjiških top-ljestvica, obični smrtnici mogu ga kupiti tek od nedavno, nakon zvaničnog puštanja u knjižare.

Ni najslavniji, ni najbogatiji
To nije smetalo magazinu Time da Franzena već u avgustu stavi na naslovnicu i tako najavi njegov dugoočekivani roman. Fotografiji pisca uredništvo je pridružilo i potpis: “Veliki američki književnik: Nije najslavniji ni najbogatiji. Njegovi likovi ne rješavaju zagonetke, nemaju magične moći niti žive u budućnosti. Ali u svom novom romanu Franzen nam pokazuje kako danas živimo”. Franzenomanija je službeno počela. Posljednji put se živi pisac našao na naslovnici Timea prije 10 godina kada je ta čast iskazana Stephenu Kingu.

Čudesno je kojom je brzinom potez Timeova uredništva pretvorio autora Korekcija u zvijezdu ljeta. Američki su mu kritičari na osnovi recenzentskih primjeraka, koji im se dostavljaju uoči izlaska romana, već podigli hram, ne ustručavajući se upotrebe superlativa. Ponavlja se tako situacija od prije gotovo 10 godina kad su Korekcije, Franzenov roman o porodici Lambert, opisane kao “prvi veliki roman novog milenija”, a pisac je uspoređivan sa Tolstojem. “Tolstoj internet ere: epska priča našeg zatočeništva” naslov je kojim je, pak, Slate popratio kritiku Freedoma. Korekcije su bile Franzenov treći roman, a prodane su u tri miliona primjeraka, što je u usporedbi sa tiražem današnjih bestselera gotovo zanemariv broj. Ipak, Franzen je zahvaljujući tom romanu u vlastitoj kulturi uvršten na listu pisaca koji će možda napokon okončati potragu za “velikim američkim romanom”, a entuzijastične reakcije pratile su prijevod romana diljem svijeta.

Bio je to i preokret u Franzenovu stilu. Pisac Lev Grossman o tome je u Timeu napisao: “Odustao je od eksperimentiranja. Shvatio je da ga zanimaju ljudi koji nisu genijalci, da želi pisati freske američkog života”. Tog se recepta pridržavao i u novom romanu, koji je pisao 10 godina. “Sve mi je teže pisati”, povjerio se o tome novinarima.

Promatranje ptica
Sudeći po intervjuima, Franzen je discipliniran autor: ustaje u sedam ujutro i počinje pisati. Piše svaki dan. Nema poroka, osim što se uglavnom druži sa kolegama piscima. Smatra da se ne može ozbiljno stvarati na laptopu koji ima internetsku vezu. Iako mu je spisateljska opsesija porodica, nema ženu ni djecu. Hobi mu je promatranje ptica. No, nije baš sve tako idealno.

Franzen baš i nije pisac koji se trudi biti dobrodušan, pametan i dopadljiv komentator društveno-političke stvarnosti. Njegov imidž prije bi se opisao kao imidž zabrinutog, neurotičnog intelektualca. Široke mase je prvi put razbjesnio kada ga je Oprah Winfrey uvrstila u svoj književni klub, a on je odgovorio sa nekoliko primjedbi na njenu vrstu promoviranja književnosti. Kraljica američkog talk-showa zbog toga mu je uskratila poziv u emisiju, a on je zauvijek proglašen snobom.

Volimo ga mrziti
Nakupilo se još takvih situacija, stoga ne čudi što je Newsweek euforiju oko pisca popratio tekstom: “Pisac kojeg volimo mrziti”. Spekulirajući o komercijalnom uspjehu djela, naglašavaju: “Kritičari zasad izbjegavaju pisati o njegovoj ličnosti. Ali pitanje je hoće li čitatelji biti tako ljubazni. Autor Korekcija bio je relativno nepoznati, simpatični pisac s naočalama. Freedom dolazi od pisca koji je napao Oprah. Pisca kojemu je sve trivijalno, uglavnom se prenemaže, a književnu kritičarku New York Timesa, Michiko Kakutani, prozvao je ‘najglupljom osobom u New Yorku’... Daleko od toga da su Ernest Hemingway, Norman Mailer ili Dorothy Parker imali bezlične ličnosti, ali njihove su javne ličnosti korespondirale sa temama njihovih knjiga, podarujući im patinu autentičnosti. U Franzenovu slučaju, njegova čangrizavost dijametralno je suprotna humanističkom tonu njegovih knjiga”.

Oglasile su i američke spisateljice. One se, doduše, ne opterećuju likom, ali im smetaju ustaljeni stereotipi. “Pa naravno, tepaju bijelom muškarcu. Hoće li se stvari ikad promijeniti?” sažetak je njihovih primjedbi na tetošenje kolege.

Nacije ne pišu romane
Otkad je svijeta i vijeka, cipelarenje je bilo nerazdvojivo od hvaljenja. Nema razloga da Franzen bude izuzetak. Što se tiče američke potrage za velikim romanom, kao što nacije ne pišu romane, tako ga nacije ni ne čitaju. Štaviše, kako je sam Franzen napisao: "Pisanje je oblik slobode. Ona nas oslobađa od masovnog identiteta koji vidimo kako nastaje svuda oko nas".

Ono što je bitno jeste da pisac, kojeg čitatelji jako vole, ima novi roman. I to, po svemu sudeći, izvrstan.