Skvotiranje: stil života ili posljednje pribježište?

Većina ljudi riječ skvoter povezuje sa slikom zapuštenog hipi vegetarijanca koji svoj alternativni stil života upražnjava u – tuđem domu. Takav imidž u javnosti ne donosi ništa dobro skvoterima, a često i nema mnogo veze sa realnošću. Sagovornici BBC-a, povodom prijedloga zakona koji bi kriminalizirao skvotiranje, tvrde da je skvotiranje najčešće jedina opcija ljudi koji nemaju novac da plate krov nad glavom.

Biz je 24-godišnjakinja koja je diplomirala slikarstvo i sada živi kao skvoterica u Bristolu. Radila je kao konobarica ali na taj način nije mogla zaraditi dovoljno da pokrije troškove iznajmljivanja stana. Danas nešto sitno zaradi pomažući u pravljenju opreme za dječije igralište.

Prijedlog da skvotiranje postane krivično djelo, o kojem ovih dana treba raspravljati britanska vlada, otkriće i ko su skvoteri kakva je Biz. Već možemo zamisliti senzacionalističke novinske naslove o tome kako su se bogati vlasnici kuće vratili s odmora i pronašli u njoj skvotere. Najčešća medijska slika o skvotiranju prikazuje skvotere kao neradnike, protivnike kapitalizma, konzumerizma i luksuza bilo koje vrste, te eko-ratnike. Skvoteri bi još dodali i da oni nerijetko u zapuštenim građevinama u koje su uselili prave kafane, izložbene prostore, svakojake radionice, te na taj način oživljavaju cijeli kvart.

Ali, je li ovo sve stvarnost? Organizacije poput Crisis-a, Squash-a i Advisory Service for Squatters, kažu da značajan broj skvotera čine pojedinci i porodice bez ikakve druge mogućnosti imanja krova nad glavom, a mnogi među njima su i psihički bolesnici ili imaju problem s ovisnostima, pored toga što nemaju riješena osnovna socijalna pitanja.

Udar na najsiromašnije

U skladu s tim, protivnici ideje kriminaliziranja skvotiranja kažu da bi takav zakon pogodio najosjetljiviju skupinu stanovništva, u vrijeme kada vlada reže troškove na sve strane i kad je gotovo nemoguće doći do vlastitog stana. Oni također smatraju da će od tog zakona korist imati jedino vlasnici nekretnina koje su napuštene zarad sticanja financijske koristi, izbjegavanja plaćanja poreza, a donijeće i veće opterećenje policiji i pravosudnim organima.

No, ima i drugačijih mišljenja, a ona radikalna, naravno, dolaze iz vlade. Član Konzervativne partije Velike Britanije, Mike Weatherley, smatra da je mit da ljudi skvotiraju jer im je to jedini način da dođu do doma nad glavom. „Za mnoge je skvotiranje jednostavno stil života. Sele se iz zgrade u zgradu i često protestuju protiv vlade. Zato mislim da ih treba zaustaviti.“ Dodaje da su skvoteri najčešće dobro organizovani i potpuno svjesni svojih prava, te da ne treba zaboraviti da često konzumiraju droge i krše druge zakone.

Kad je riječ o brojkama, nema službene statistike o broju skvotera u Velikoj Britaniji, njihovom obrazovanju, dobi i drugim podacima. Zna se samo da skvotiranje prednjači u Londonu, što je logično s obzirom na njegovu veličinu, ali je dosta rašireno i u drugim gradovima, prvenstveno u Bristolu i Brightonu. Vlada procjenjuje da je u zemlji ima oko 20.000 skvotera, ali skvoterske grupe kažu da ih ima više.

Drugi oblik beskućnika

Crisis, organizacija za pomoć beskućnicima, je početkom godine objavila rezultate istraživanja koji kažu da 39 posto beskućnika u nekom trenutku postanu skvoteri. Također, naglašavaju iz organizacije, mnogi ljudi skvotiraju bez mnogo buke i političke, anarhističke pozadine, tražeći samo utočište. Katharine Sacks-Jones iz Crisisa kaže da se jedna strana u debati oko skvotiranja upire da prikaže skvotere kao osobe željne takvog života, dok ona iz svog profesionalnog iskustva tvrdi da je skvotiranje najčešće drugi oblik beskućništva.

Profesorica i stručnjakinja za imovinsko pravo, Lorna Fox O'Mahony, kaže da tri faktora utiču na širenje skvotiranja u gradovima: rast cijena nekretnina, veliki broj praznih zgrada, kuća, tvorničkih hala, te povećanje broja beskućnika u jednom društvu. Tokom šezdesetih i sedamdesetih, svojevrsni procvat skvotiranja u Britaniji bio je pokrenut ogromnim brojem zgrada kojima se godinama nije znala sudbina, a sredinom protekle decenije, porast broja skvotera ovisio je prvenstveno o divljanju cijena nekretnina i nedostatku stanova i kuća koje su ljudi mogli priuštiti, naročito na jugoistoku Engleske. Crisis i Squash upozoravaju da bi skvotiranje moglo postati još raširenije usljed posljednjeg plana vlade da troškove sreže i preko stambene politike.

Biz s početka priče rekla je za BBC da će, ukoliko skvotiranje bude kriminalizirano, ona i njenih 12 'cimera' iz skvota – postati jednostavno beskućnici. Među njima su studenti koji si ne mogu priuštiti plaćanje stana i ljudi koji traže posao. Biz također kaže da će nastaviti da skvotira bez obzira na zakon, dok ne bude mogla priuštiti nešto drugo.

Mjere protiv skvotera, čak i onih najslavnijih kakav je berlinski Tacheles, nisu rijetkost ni u drugim evropskim zemljama, a najčešće imaju veze sa – bogom kapitalom. Naime, ukoliko neko želi da kupi skvotiranu zgradu i ukoliko su veliki novci u igri, grad ili država će uvijek odlučiti – u njegovu korist. Šta se poslije toga dešava sa skvoterima, malo koga zanima.