Salman Rushdie o sebi i svijetu

Slavni britanski pisac govori zašto u svom novom romanu piše o seksu, je li rastava braka utjecala na njegovo pisanje, žali li što mu više ne nude filmske uloge, zašo ne voli književne kritičare. Prenosimo tekst iz Jutarnjeg lista:

"Može intervju o recentnim djelima, ali bez pitanja o Homeinijevoj fetvi i politici, bilo da se radi o teoretiziranju ili dnevnoj politici" - bio je uvjet za intervju sa Salmanom Rushdiejem. Razgovor je, naravno, vođen mailom.

Tako to ide kad pokušate napraviti intervju s jednom od najvećih književnih zvijezda svijeta, autorom čiji se život odigrava u dva poluvremena, među kojima je razdjelnica bio trenutak kada je na njegov roman “Sotonski stihovi” ajatolah Homeini odgovorio najradikalnijim oblikom književne kritike.
Vrijeme izolacije

Do 1989. autor remek-djela “Djece ponoći” bio je tretiran samo kao veliki pisac. Interes za njega u to vrijeme nije nadilazio uobičajene okvire, a izvanknjiževnu javnost nije odviše zanimao.

Nakon fetve, “poljupca smrti” koji mu je ostarjeli teokratski vladar poslao na Valentinovo 1989., njegova se svakodnevica pretvorila najprije u užas, ali sve više i u život omiljene maskote zapadne demokracije koja je, eto, igrom slučaja i pisac. Sačuvao je glavu, ali to je plaćeno životom u izolaciji, desecima milijuna funti iz državne riznice njegove domovine po izboru, Britanije, prekidima diplomatskih veza, ali i ubojstvom japanskog te teškim ozljedama talijanskog i norveškog prevoditelja. U bombaškom je, pak, pokušaju likvidacije turskoga izdavača ubijeno čak 37 ljudi. Nasilni protesti odnijeli su nekoliko života i drugdje - u Pakistanu, Indiji, Egiptu... Posljedice su to s kojima je sigurno dosta teško živjeti.

Krajem devedesetih službeni je Teheran “oprao ruke”, navodeći da se fetva ne može opozvati, ali da ništa neće učiniti za njezinu provedbu. U to je vrijeme Rushdieju odobrena i viza za rodnu Indiju. Dotadašnji zatočenik 30-ak tajnih skrovišta tako postaje neizostavna pojava na svim okupljalištima celebrityja, sredovječni čovjek koji je ubrzanim tempom pokušao nadoknaditi desetogodišnje zatočeništvo.

Pisao je frenetično, mnogo objavljivao, javno se posvađao i s ljudima koji su ga nekoć gorljivo branili. U svijetu kojem je slika sve, manje se pisalo o njemu i njegovim tekstovima, više o zaogrtanju američkom zastavom, o naklonu pred britanskom kraljicom, o ulozi epizodista u filmovima i spotovima, o Rushdieju i njegovim lijepim ženama, premda ih je kao osviješteni sekularist imao jednu po jednu, a ne haremski sve odjednom. Govorilo se i pisalo o njemu kao ultimativnoj intelektualnoj zvijezdi o kojoj svi znaju sve i imaju izgrađeno mišljenje.

Ma koliko bio socijalno raspršen, genijalnost je ostala. Prošle godine izašao je u hrvatskom prijevodu “Klaun Shalimar”, a uskoro će se na hrvatskom, u izdanju Izvora, pojaviti i njegov posljednji roman “The Enchantress of Florence”, magično lijepa priča o renesansnoj Italiji i renesansnoj Indiji. “Rushdiejev veliki povratak magičnom realizamu”, glasili su naslovi u novinama.

Odnos prema seksu
- Nikad nisam razmišljao u tim kategorijama. Služim se tehnikama i formama koje su prikladne za priču koju želim napisati. Ponekad, kao u ‘Shalimaru’ - to su gotovo naturalistični opisi.

Za ‘Čarobnicu’, koja je smještena u svijet opsjednut magijom, morao sam se poslužiti drugom formom. To je bilo prosvjetiteljsko, hedonističko razdoblje kako u europskoj renesansi, tako i na mogulskom dvoru. Nastojao sam da se to osjeti u tekstu - odgovorio nam je Rushdie.

- Naš odnos prema seksu prolazi kroz neku čistunsku fazu - objašnjava za njega netipično ekspliciranje erotskih trenutaka, što je donekle možda bilo i uvjetovano prekidom s kojim se teško mirio, razlazom s njegovom femme fatale, indijskom manekenkom Padme Lakshmi. Bilo je to pretprošle godine, prošle su mnogi obilježili 20. obljetnicu njegove “smrtne presude”, a ove je navodno uplovio u novu ljubavnu vezu, i dalje s izabranicom s Potkontinenta, ovaj put stanovitom glumačkom zvijezdom Bollywooda.

- Ma dajte, molim vas, nikad se nisam bojao da ću izgubiti talent - tvrdi sada nervozno, očito želeći zaboraviti ne tako davna javna povjeravanja kako nije mogao pisati, u strahu da će ga prekid s Padme koštati i mogućnosti dovršetka novog romana, te da se osjećao kao da mu je “nuklearna bomba pala u sobu”.

Ne želi ni razlučivati između pojedinih razina priče u svojim djelima, uključujući posljednja dva romana. Ljubavna priča, osveta, opisi raspada raja, proces pretvaranja umjetnika u terorista kad je riječ o “Shalimaru”, ili erotska moć i ljubav prema pripovijedanju u “Čarobnici”, sve su mu to bili jednako važni segmenti.
- Uvijek mi je važno samo ispripovijedati priču, a zaključke prepuštam čitatelju. Pisanje me još uvijek raduje, ali mi nije nimalo lakše sada nego onda kad sam bio manje iskusan narator - dodaje.

Likovi kao marionete
Ne vidi ništa osobito dojmljivo ni u vlastitom poigravanju time kako se koji lik zove: - I drugi to rade, od Charlesa Dickensa do Josepha Hellera, svi su se oni igrali imenima.

Tvrdi da je ozbiljan kad piše, čisti užitak i raspojasanost njegove proze, čini se, ne proizlaze iz takvog pristupa pri samom nastajanju tih redaka.
- Nekad se razgalim dok pišem, premda ne dovoljno često, a jednom sam se čak uspio natjerati u plač - ističe. Kad je to bilo - ne otkriva.

Predodžbu o sebi kao egocentriku potvrdio nam je u otpisivanju većine kritika i kritičara koji se njegovim djelima drznu baviti, a pogotovo ako mu se usude nešto i prigovoriti.

- Da, ponekad to pogledam. No, doista se nemam potrebu osvrtati na njih. Čudno mi je jedino kad o meni kao osobi pišu oni koji me ne poznaju - hladno komentira, a još manje strpljenja ima za nerijetke primjedbe literarnih kritičara da su mu likovi preplošni te da više funkcioniraju kao alegorije. - To je nekako i uvredljivo. Ne vjerujem da su moji likovi poput marioneta, niti to misle oni koji vole moje knjige. Trebali biste čitati drukčije kritičare.

Od teško porecive činjenice da u vlastitim romanima katkad iznosi uzajamno isključujuće i potiruće “pouke” o svijetu i životu zaklanja se pozivanjem na publiku: - Čitatelj je taj koji mora donijeti sud.

Toliko je bio spreman prozboriti o poslu kojim se bavi, koji mu je donio novac i slavu, i kontroverze, i smrtne prijetnje, i iskaze solidarnosti drugih intelektualaca, i o kojemu u sadašnjoj fazi ipak govori mnogo više nego o temama poput politike, o kojima je nedavno opet odlučio zanijemiti pred javnošću.

A kakav je on sam kao slušatelj - koju glazbu trenutno odabire taj autor romana “Tlo pod njezinim nogama”, svojevrsne himne rocku?
- Michaela Jacksona . Ali to je zato što je moj dvanaestogodišnji sin Milan potpuni ovisnik o njemu.

Filmska uloga
Pozitivna su mu sjećanja na epizodne uloge, poput one koju je odigrao u filmu “Dnevnik Bridget Jones”.
- Bilo je jako zabavno, ali ljudi me, bojim se, ne zovu pretjerano često.

Boji li se ovoga u što se svijet pretvara i, po mišljenju mnogih, ubrzano urušava?
- Ne, svijet je oduvijek bio jedna velika zbrka.

I danas je uvjeren da se treba čuvati pisaca koji se žele nametnuti kao glas nacije ili nekoga drugog kolektiva: - Pisci nemaju neku određenu ulogu. Premda je nekad odaberu ili im se ona nametne. Njihova istinska funkcija samo je jedna: da pišu.

On to i dalje radi. Iako su se mnogi na njega ljutili, hvalili ga ili se skrivali iza njegove (izvan)književe slave, iako je status pop-zvijezde stekao kao objekt tuđih razračuna više nego kao književni velikan, nije ni u oblacima priznanja, ni u klaustrofobiji skrivanja, ni na crvenim tepisima metropola svjetskog šoubiza, odustajao od pisanja. I u tome je i dalje puno postojaniji i rječitiji nego u bilo kojem intervjuu na koji je dosad u svojoj ćudljivosti pristao.

jutarnji.hr/radiosarajevo.ba