Predstavljamo strip: Clara de noche

Clara de noche je strip serijal o Clari, prelijepoj prostitutki savršenog tijela, ali i samohranoj majci koja se brine za svog sinčića, sastavljen od kratkih, uglavnom dvostranih pričica, koju su Carlos Trillo, Eduardo Maicas i Jordi Bernet kreirali za španski sedmičnik El Jueves.



Strip je odmah postigao veliki uspjeh u Španiji pa se ubrzo preselio i na stranice argentinskog sedmičnika Pagina 12, a zatim i u talijanski Scorpio, da bi zatim bio objavljivan u raznoraznim formatima i pod raznim imenima (od tačnih prijevoda kao što su Chiara di notte u Italiji ili Claire de nuit u Francuskoj do maketinški motiviranih Betty by the hour u Americi ili samo Betty u Njemačkoj). Hrvatsko izdanje se zove Klara, što je svojevrsni kompromis između ova dva pristupa, iako bi možda efektnije i preciznije bilo Jasna noću.

Dvije različite Clare
Taj dodatak "noću" nije baš najsretnije rješenje, budući da je pomalo nepravedan prema Clari. Naime, može se povući jasna razlika između Clare noću i Clare danju. Noću je ona izazovna, ženstvena, zamamnih oblina i vatrena pogleda, cinična, drska, strastvena, naivna, samovjerena, iskusna profesionalka ali i romatična sanjarka, rasna prostitutka koja prodaje svoje tijelo svakome ko ga može platiti. Iz noći u noć kroz njen krevet prolaze svi mogući tipovi muškaraca, njenu ljubav može kupiti svako, no u njenom srcu ima mjesta za samo jednog.

Clara danju je samohrana majka koja se trudi podići svog sina Paolita, zabrinuta kao i sve majke, nježna i brižna, nesigurna u to da li je njen život najbolje što može pružiti svom sinu, no svejedno hrabra i ponosna žena koja bi za sina napravila sve, žena koja bolne uspomene iz prošlosti riješava osmijehom i radošću životu, nikad se ne odričući optimizma i pozitivnog pogleda na bolje sutra.

Upravo je ova bivalentnost ono što čini ovaj strip tako posebnim. Rafinirana erotika (nikada vulgarna pornografija), hedonistička razuzdanost i seksualne vratolomije, gruba ironija te oštar i sarkastičan humor čine snažan kontrast sivoj svakodnevnici, tamnim i mračnim stranama života samohrane prostitutke sa djetetom, suzama i jadu, predrasudama, licemjerju, osudi, lažnom moralu. Trillo ima jednu posebnu vrlinu, njegovi su likovi tako topli, stvarni i ljudski, tako da ni Clara nije izuzetak. Bez obzira na način života koji su joj autori nametnuli, ona je prvenstveno Žena pa tek onda prostitutka.

Darko Macan, hrvatski romanopisac i strip autor, za ovaj strip je rekao da je, mada to niko na prvi pogled ne primjećuje, izrazito feministički, jer je ustvari pogled jedne žene lišen bilo kakvih iluzija na muškarce i njihov svijet te kada se smijemo sa Clarom, smijemo se uglavnom sebi samima. Od cijele plejade svih mogućih podvrsta ljudskog roda koji defiliraju Clarinim životom, teško da se nećete prepoznati bar u nekom od likova/tipova karaktera koje je Trillo tako vješto secirao, pa ismijao.



Dvije stranice po epizodi
Kratka forma od dvije stranice po epizodi je za Trilla relativno nepoznat teritorij u kojem se on sam i ne snalazi baš najbolje, pa je stoga u pomoć pozvao svog prijatelja Eduarda Maicasa, radijskog i tv komičara s kojim u paru piše Clarine dogodovštine.

"Sa Eduardom se nađem jednom sedmično u kafiću, oko podneva, i ostanemo tako obično sve do večere. Sviđa nam se raditi tamo, sa bilježnicom u ruci, pričajući o stripovima, gegovima, čavrljajući... Obično ja smislim priče a onda mi on kaže kako završavaju", rekao je Trillo o načinu rada na serijalu.

Naravno, u jednom tako dugom serijalu (do sada je napravljeno preko 700 priča), teško je očekivati neprestanu inovativnost i svježinu, teško je izbjeći ponavljanje i recikliranje vlastitih ideja pa tako i Clara, kako godine odmiču, sve više postaje simbol, lik koji glumi Claru sa početka, sve više postaje tip osobe, a sve manje prava osoba, skučena u okvire manirizma, što je vidljivo ne samo iz scenarija nego i iz crteža koji od početnog realizma sve više prelazi u stilizaciju.

Ipak, iz kista majstora kao što je Jordi Bernet, i ta stilizirana Klara predstavlja vrhunski užitak za grafičke sladokusce. Njegova je naracija briljantna, likovi savršeno karakterizirani, njihove su emocije neusiljene, jasne i uvjerljive. Svojim minimalističkim stilom, fokusirajući se na uglavnom na kompoziciju i režiju, te pogotovo na jasnoću i eleganciju, a na štetu bogatstva i detaljnosti crteža, nevjerojatnim osjećajem za ravnotežu crnih i bijelih masa, dramatičnim i snažnim potezima (polusuhog)kista uspijeva ostaviti nevjerojatno jak emocionalan utisak na čitatelja, pričajući priču sa naizgled nevjerovatnom lakoćom. Njegov je crtež prevaga u situacijama kada i scenarij nije na visini, gotovo je nemoguće zamisliti nekog drugog na njegovom mjestu, nekoga ko bi sa jednakom strašću, veseljem i užitkom dočarao Klaru i njen svijet.