Predstavljamo strip: Alan Ford (VIDEO)

Alan Ford je bio i ostao jedan od najpopularnijih stripova na prostorima bivše Jugoslavije. Gotovo da nema nikoga ko nije čuo za grupu privatnih detektiva iz cvjećarnice u 5. aveniji u New Yorku koji žive u najvećoj mogućoj bijedi, obavljaju zadatke od kojih ovisi opstanak čitavog jednog društva, a kriju su se iza konspirativnog imena Grupa TNT. Čak i oni koji nemaju nikakve veze sa stripovima obično kažu: "Ma ne pratim ja to, ali čitao sam Alana Forda". Zagriženi zaljubljenici u strip umjetnost, opet, dožive nervni slom od stripofila "čiji je vrhunac strip umjetnosti - Alan Ford", kako kažu.

Zanimljivo je da je strip postigao relativno mali uspjeh u rodnoj Italiji, dok je u Jugoslaviji postigao kultni status, prije svega zahvaljujući prevoditeljskim naporima i odličnoj adaptaciji Nenada Brixya, nakon čije smrti je popularnost stripa blago opala, budući da niko nije mogao da dostigne kvalitet njegovih prijevoda. Osim Italije i bivše Jugoslavije, strip je bio popularn i u Turskoj.



Kako je sve počelo
U maju 1969. godine na kioscima širom Italije pojavio se novi strip već uigranog tandema autora koji su imena skrivali pod pseudonimima Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker), a njihovo najnovije djelo nosilo je ime Alan Ford. Taj je dvojac zajedno radio i stvorio nekoliko stripova od kojih su među popularnijima bili Kriminal i Satanik, predstavnici tzv. "crnog stripa" (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. U svijet humorističnog stripa zakoračili su kratkim strip gegovima o kralju Maxmagnusu, a zatim se pojavio i Alan Ford, potpuna novost u svijetu stripa, humorističan, ali u sebi je sadržavao elemente "crnog stripa" samo što su ovaj put oni bili prikazani na sarkastičan i groteskan način. Na samome početku publika nije prihvatila taj novitet, i nakon nekoliko objavljenih brojeva i slabe prodaje autori su već namjeravali odustati od cijelog projekta, međutim, sreća im se u zadnji tren osmjehnula i publika je masovno prihvatila strip te se on ipak održao na životu.

Presudna epizoda koja je spasila strip od gašenja i potpuno zaludila publiku je Superhik, po kojoj je '70-ih godina u Italiji snimljen i crtani film.

"Alan Ford? To je ideja koja se dugo razvijala u meni. U mojoj prirodi je ponajviše izražena ta humorističko-satirična crta koju do tog momenta nisam imao načina da izrazim. Napisao sam prvi scenario 1967. i više ga puta preradio dok nije izišla definitivna verzija prvog broja. U načelu, ideja je bila napraviti satiru na James Bonda, po sistemu: koliko je on organiziran - toliko su ostali oko njega dezorganizirani. I ideja je profunkcionirala", kaže o stripu Max Bunker.

Likovi stripa
Ko je zapravo Alan Ford? On je samo jedan u nizu siromašnih stanovnika New Yorka, koji spajajući kraj s krajem nastoji preživjeti i pronaći posao. Igrom slučaja postaje agent grupe tajnih agenata koji su i sami tek skupina odrpanaca. Tako, osim Alana Forda, vječnog plavokosog mladića, stidljivog i naivnog, čije ime krasi korice stripa, tu je cijela galerija karakterističnih likova.



Broj Jedan, glava Grupe TNT, metuzalem, paralitik u kolicima koji zna sve o svemu i svakome, a njegova škrtost identična je onoj Baje Patka (Scrooge McDuck). Slijede, Bob Rock, iskompleksiran zbog niska rasta i velika nosa, Sir Oliver, engleski plemić dugih prstiju koji nikada ne propušta priliku da svoje ruke zavuče u tuđe džepove, debeli Šef, nekad zamjenik Broja Jedan a danas samo naslonjač Jeremiji, starcu koji pati od svih mogućih bolesti, stvarnih i nestvarnih, te koji zajedno sa debelim Šefom vrijeme provodi spavajući u Cvjećarnici, glavnome sjedištu Grupe TNT.

Tu je zatim i Grunf, izumitelj stvari koje nikome nisu potrebne, a s par centi koje mu Broj Jedan daje za nabavku materijala sastavlja raznolika prijevozna sredstva koja traju toliko koliko i vrijede. Grunf je poznat i po svojim nesuvislim parolama koje su ispisane na majicama koje nosi, poput, "Ko spava nije budan" ili "Ko hoda ne trči".

Osim ovih likova koji čine okosnicu stripa tu je i čitava plejada sporednih likova koji često i nisu sporedni, zapravo, stvoren je jedan cijeli imaginaran svijet čijim stanovnikom postaje i sam čitalac. Tu su tako obični ljudi poput poštara (Pisistrat Nelson i Sigmund Listić), doktora (Brokoli), policajaca (Luke Cikcak), inspektora (Brok), generala (War) te mnogih drugih. Slijede za strip (ne)klasični neprijatelji, poput Superhika, čovjeka smrtonosnog alkoholnog zadaha, modernog Robin Hooda koji pljačka siromašne da bi dao bogatima, koji je ujedno i parodija na američke superheroje; Baby Kate, duh lijepe gangsterke ubijene u Chichagu '20-ih godina koju smrt ipak nije spriječila da sa svojom bandom povremeno krene u nove pohode; Gumiflex, čovjek gumenog lica koji se u trenu može pretvoriti u bilo koga; njemu sličnih sposobnosti je Arsen Lupiga, manje džentlmen - više lopov, koji za razliku of Gumiflexa nema gumeno lice već je patuljak, vrlo vješt u prerušavanju, i još mnogi, mnogi drugi. Ali ni to nije sve, tu je i cijelo životinjsko carstvo od zmija (Xeres), pelikana (Pellicus), psa (Nosonja), mačka (Prudy), zamorca (Skviki) te nezaobilaznog Klodovika, papagaja koji govori, vrlo bitnog člana Grupe TNT.

Avanture ovih junaka su raznolike, od rješavanja razno-raznih klasičnih detektivskih zadataka pa do zarobljavanja zločinaca pomoću prsta uperenog u leđa, putovanja u svemir u kanti za otpatke, sudjelovanja na kvizu u kojem se za pogrešan odgovor dobiva metak u čelo, i sve to da bi po izvršenom zadatku agenti najtajnije grupe na svijetu zaslužili platu po starom pravilu Broja Jedan, "Jedan za sve, sve za jednoga", odnosno po dolar za sve, a ostatak njemu.

Na kioscima širom Italije još uvijek se svakog mjeseca pojavli sada već stari strip jednog od dvojice autora koji se i dalje skriva pod pseudonimom Max Bunker. Međutim, strip je već odavno izgubio onaj šarm, duhovitost, svježinu, a i publiku koju je nekad imao. Nakon samo 75 nacrtanih epizoda nezamjenjivog Magnusa zamjenjuje Paolo Piffarerio, isprva loše prihvaćen, ali kasnije su mnogi žalili i za njegovim radovima. Već je tada uslijedio lagani pad, kako u primjetnoj kvaliteti crteža, tako, nažalost i u kvaliteti scenarija.

Ideje su polako blijedile, a i ona prvobitna ideja i koncept stripa sve se više gubila. Nakon Magnusovog odlaska još je desetak godina strip bio prilično popularan ali onda počinje nezaustavljiv pad koji traje i danas, a broj čitatelja, kao i njihova dobna granica sve se više smanjuje.



Izdavaštvo
Večina čitalaca strip pamti po izdanjima zagrebačkog Vjesnika i epizodama Magnusa i Piffareria. Vjesnik je izdavao Alan Forda mjesečno, kao izdanje Super Stripa. 1990. izlaze trobroji, odnosno po tri reprintovane stare epizode u jednom izdanju. Ideja je prvobitno bila da se u trobroju štampaju najpopularnije epizode, međutim na kraju je, uz pomoć čitalaca, donešena odluka da se epizode objavljuju hronološki. Alan Forda je u Hrvatskoj preuzeo Borgis, a zatim i Strip agent.

U Srbiji je Alan Ford počeo da izlazi 1994., u izdanju NIP Maverick, a epizode su izlazile bez nekog reda. Strip je čak jedno vrijeme i promijenio format, a najveća promjena bio je nedostatak Brixyjevih sjajnih prijevoda. Maverick je izdavao i Alan Ford Special. Veliki broj epizoda bio je iz "post-Piffarerio" faze, ali su kod najmlađih čitalaca i ova izdanja doživjela uspjeh. Zatim je strip preuzeo nikšićki MN Press. Danas, Alan Ford redovno izlazi na mjesečnom nivou u izdanju izdavačke kuće Color Press International iz Novog Sada.


Pored stripa i animiranog filma, Alan Ford se pojavio i u kompjuterskim igricama, a citati iz stripa vrve internetom te su česti i kao natpisi na majicama.