Odlazak Captain Beefhearta

Kao frontmen The Magic Banda, Beefheart je svirao doslovno po svom, neopterećen bilo kakvim muzičkim i "scenskim" konvencijama, ostavši jedinstven i originalan u tih nekoliko decenija aktivne karijere, od 1965. do 1982, perioda u kojem je uspio snimiti 12 studijskih albuma, iako su njegovi eklektično-eterični koncerti ostali ono po čemu ga se "odabrana" manjina koja je svjedočila historiji najbolje sjeća.

Donald Glen Vliet

Prije nego što je postao Beefheart, rođen je sa jednako "neobičnim" imenom, kao Donald Glen Vliet, 15. januara 1941. u Kaliforniji. Tvrdio je da je potomak Petera Van Vlieta, holandskog slikara i Rembrandtovog prijatelja, no isto je tako tvrdio i da se dobro sjeća vlastitog rođenja te ga se nije baš moglo shvatati ozbiljno.

Istina je da je bio napredno dijete pa ništa nije nemoguće. Tragove genija pokazivao je već sa tri godine, kada se počeo baviti slikarstvom i kiparstvom, a paralelno s razvijanjem ljubavi prema umjetnosti, razvio je i strast prema muzici, na koju se navukao preko bluesa i jazza,  Howlin' Wolfa i Muddyja Watersa.

Captain Beefheart vs. the Grunt People

Ako vas opis Beefheartovog lika i djela pomalo podsjeća na klona Franka Zappe, imajte na umu da su Beefheart i Zappa bili ne samo kolege, već i prijatelji od ranih tinejdžerskih dana. Ova dva jedinstvena uma upoznala su se u srednjoj školi, preko zajedničke ljubavi prema čikaškom bluesu i R&B-ju. Zajedno su pisali parodije na pop hitove pa čak i filmski scenarij Captain Beefheart vs. the Grunt People, iz čijeg je naslova Captain Beefheart i preuzeo svoje umjetničko ime, nužno za razvijanje muzičke karijere u godinama kreativnog ludila.

Safe As Milk njegov je prvijenac (1967.), značajan i po tome što je lansirao karijeru tada 20-godišnjeg gitariste Ry Coodera, tadašnjeg člana Magic Banda. Godine 1982. izlazi i zadnji u nizu suludih, revolucionarnih i neopisivo uticajnih albuma, koji su miješali sve od bluesa i rocka preko folka, psihodelije, free jazza i čiste eksperimentale, prelivene klasično nadrealnim stihovima, ploča Ice Cream For Crow.

Uslijedila je penzija – Beefheart se preselio na Trinidad. Tokom devedesetih završio je u invalidskim kolicima zbog multiple skleroze, a u javnosti se od tada pojavio svega nekoliko puta, gostujući 2000. na albumima Garyja Lucasa i Morisa Teppera, ne bi li 2003. za potrebe kompilacije Where We Live svoj doprinos borbi za prava životinja i očuvanje okoliša dao u obliku 34 sekunde duge "pjesme" koju je snimio preko telefona.

Nekoliko sedmica prije 70. rođendana, Captain Beefheart umire u kalifornijskoj bolnici, 17. decembra 2010. od komplikacija svoje dugogodišnje teške bolesti.