O Brechtu, Beckettu i Ničijoj zemlji

Čovjek leži na mini. Ako se pomjeri, mina će eksplodirati i ubiti i njega i svakoga u njegovoj blizini. Stručnjak za deminiranje dolazi na lice mjesta, ali ova vrsta mine se ne da deaktivirati. Film završava u neizvjesnosti, bez razrješenja, i zbog toga je još bolji.

Tako u svom tekstu o Oscarom nagrađenom filmu bosanskohercegovačkog reditelja Danisa Tanovića piše Noah Charney, američki pisac, historičar umjetnosti i osnivač Društva za istraživanje zločina povezanih s umjetnošću čiji su tekstovi objavljivani u najznačajnijim svjetskim medijima. U svom hvalospjevu Ničijoj zemlji, naslovljenom Remek-djelo postjugoslovenskog filma: Ničija zemlja, Charney tvrdi da nije vidio film sa snažnijom i čistijom brehtovskom, nesentimentalnom moći, te da je Tanovićev pristup teškoj ratnoj temi kroz apsurd profinjen i suptilan.

Snaga bez patosa

Charney podsjeća da je Bertold Brecht imao nešto drugačiji pristup kada se radilo o uticaju umjetničkog djela na društvo, smatrajući da viktorijanski pristup, koji podrazumijeva da gledaoca ili čitaoca treba 'udariti u glavu' sa dovoljno tuge, patosa, emocija i sentimentalnosti da se on naprosto ne može izvući iz toga, stvara suprotan efekat, tjerajući recipijenta da zauzme odbrambeni položaj. Takav pristup nagnao je gledaoce da stvore emocionalnu distancu prema viđenom, da kažu da je to bila samo predstava ili film, čak i ako jesu iskusili katarzu. Brecht je, umjesto toga, smatrao da društveno angažovan teatar treba govoriti o problemima, ali bez emocionalnosti, sa već upisanom emocionalnom distancom.

Prema Charneyu, Ničija zemlja svojom moćnom pričom lišenom patosa prati brehtovsku metodu.

„Reditelj i scenarista Danis Tanović nudi nam film koji bi, zapravo, bio Brechtov komad, kad bi Brecht živio u '90-im godinama.“, kaže Charney.

Beckettova jednostavnost

Situacija u središtu Tanovićevog filma svojom briljantnom jednostavnošću priziva još jednog velikog umjetnika, Samuela Becketta, nastavlja Charney.

Beckettove drame su krcate alegorijama, baš kao što je to i Ničija zemlja, jer ona osim o toj konkretnoj situaciji govori i o ratu i ljudskom ponašanju općenito. Beckettovi likovi se najčešće nalaze u nekoj vrsti klopke, baš onakvu u kojoj su protagonisti Tanovićevog filma.

„Beckettu bi se Ničija zemlja svidjela baš kao i Brechtu“, zaključuje ovaj profesor historije umjetnosti.

U filmu Danisa Tanovića, pošteđeni smo bespomoćnosti, plakanja i sličnih detalja koji bi nas, kako nam poručuje Brecht, dotaknuli, ali nas ne bi potaknuli na akciju.

„Kapa dolje za Tanovića koji je napravio odličan, univerzalni ratni film (jer može govoriti o bilo kojem ratu) koji je i lagan i šaljiv, a istovremeno i moćan kao bilo koji film prepun krvi i suza“, poentira na kraju autor članka.