Mogu li se emotikoni i smajlići koristiti i shvatiti kao terorističke prijetnje?

Jedan američki tinejdžer uhapšen je zbog stvaranja terorističkih prijetnji putem Facebook statusa predstavljenog kroz emotikone ili smileyje, kako ih često zovemo. 

O ovoj zanimljivoj temi priču je napravio britanski Guardian koji je uz pomoć profesorice lingvistike Vyvyan Evans objasnio kako su japanski simboli postali jezik. 

Bruklinski tinejdžer Osiris Aristy uhapšen je zbog terorističkih prijetnji i ako bude osuđen, mogao bi dobiti kaznu od sedam godina zatvora. Krivično djelo uključuje korištenje emotikona kojima je 17-godišnji Osiris izrazio "prijetnje" kroz svoj Facebook status. Svoj bijes i revolt, osim uobičajenih tinejdžerskih briga, Osiris je izrazio prema policiji pomoću emotikona policajca i revolvera. 

U New Yorku, prema zakonskim uredbama o terorizmu (uvedenim nakon 11. septembra) terorističkom prijetnjom smatra se pismeno ili usmeno izražavanje – upravo to ovaj slučaj čini izuzetno zanimljivim jer Osirisova „prijetnja“ nije predstavljena ni usmeno ni pismeno već – emotikonima. 

Emotikoni (emojis) nastali su u Japanu i riječ doslovno znači slike i znakovi (e – slika, moji – znakovi). Posebno su popularni među tinejdžerima i koriste se kao skraćeni simboli za izražavanje ideja ili osjećaja kroz vizualno podsjećanje i atraktivnije izražavanje. 

Mogu li se onda emotikoni tumačiti kao jezik, i to onaj koji potencijalno može biti prijeteći prema sve strožijim antiterorističkim zakonima širom svijeta?

Emotikoni čine klasu koju lingvisti nazivaju ikonama ili znakovima. Poput oznake kante za smeće na radnoj površini računara, ikona daje znak na nešto, podsjeća na ono šta je svrha, značenje nekog predmeta. 

No, u većini slučajeva, prirodni jezici kao što su engleski ili japanski (kao i naši jezici) izbjegavaju ikone, u ovakvom smislu, u korist simbola, koji su sasvim različiti od ikona. 

Simboli (ili riječi), koje čine govorni jezik, su smisleni ne zbog bilo kakvog urođenog odnosa sličnosti s idejama, pojmovima na koje upućuju, već njihovo značenje proizlazi iz neizgovorena sporazuma između govornika jezične zajednice: simbol ukazuje na određeni pojam, stvar ili ideju, prema „dogovoru“ koji vrijedi za sve. To je poznato kao jezička ili lingvistička konvencija. 

Naprimjer, ista ideja/pojam zastupljena je i predstavljena različitim riječima – mačka: cat (engl), chat (fran.), billi (hindu), ikati (zulu). 

Dakle, iz ove perspektive, emotikoni - ikone (znakovi) funkcioniraju potpuno različito od simbola koji se koriste u većini jezika na svijetu. Znakovi koji ipak imaju svoje označeno i koji se kao takvi upotrebljavaju, poput emotikona, jesu onomatopeje i neki uzvici koji upućuju sami po sebi na ono šta znače i otkud potječu: oglašavanje krave (muuu), pčele (bzzz) ili neki glagoli koji „oponašaju“ ono šta znače – šuškati, cvrkutati... 

Ipak, jezik nije ograničen na bilo kakav medij putem kojeg bi se izražavao. Od 1960-ih zvanično je priznat znakovni jezik koji je moguć korištenjem ručno-gestualnog medija, a ipak je u potpunosti funkcionalan jezik, s istim leksičkim i gramatičkim razinama kao i većina jezika. 

Znakovni jezik – kako mu i ime kaže – koristi mnogo ikoničkih referenci za razliku od govornih jezika, a to upravo medij dozvoljava jer geste i izražavanje rukama daju veće mogućnosti za predstavljanje ideje, pojma ili predmeta, nego je to moguće u govornom jeziku.

To pokazuje da jednom usvojen princip da jezik uglavnom koristi simboličke reference ne mora podrazumijevati da ne postoje drugi principi. Upravo to vodi do emotikona koji su ikone, ali ipak idealne kao vizualni medij izražavanja što ih na neki način približava onome što jezik zapravo jeste.

Jezik je najlakše definirati kroz njegove osnovne funkcije, a najvažnije od njih su referencijalna - ona kojom se prenosi neka poruka i konativna ili apelativna funkcija - koja je usmjerena na primaoca poruke i koja ima za cilj da djeluje na primaoca, da "apelira" na njegova osjećanja i misli. 

Iz te perspektive, korištenje emotikona, potencijalno barem, može služiti za ispunjenje obje ove funkcije – mogu prenijeti ideje i mogu utjecati na mentalna stanja, emocije, pa čak i ponašanja drugih. 

U slučaju Osirisa Aristyja, ostaje da se vidi da li će odgovorni za problem prepoznati tinejdžersku poruku i prijezir kao terorističku prijetnju ili takve namjere nije bilo. To nije pitanje emotikona, već sasvim drugi problem.

S druge strane, kako se emotikoni sve više upotrebljavaju, a dijele neke od osobina zajedničkih s jezikom, moglo bi se reći da u principu mogu poslužiti i kao terorističke prijetnje, piše Guardian.