Ko je sve pjevao i pisao za naciste (VIDEO)

Kako su se slavni francuski umjetnici odnosili prema nacističkoj okupaciji, otkriva upravo objavljena knjiga dopisnika New York Timesa iz Evrope Alana Ridinga.

Da su intelektualci i umjetnici lako kvarljiva roba, ljudi sa naših prostora su se uvjerili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme nacionalnog svrstavanja na štetu ljudskosti, a mnogi umjetnici su se deklarativno zalagali za svoj narod i lamentirali nad njegovim mukama, a što u mnogo slučajeva nije bilo ništa drugo nego priklanjanje pobjedničkoj eliti i osiguravanje privilegija.

Ipak, da izuzetaka ipak ima uvijek mnogo manje nego onih koji se sa diktaturom, okupacijom i zločinima mogu vrlo uspješno aranžirati, pokazuje i primjer Francuske u periodu Drugog svjetskog rata.

Time se bavi svježe objavljena knjiga The Show Went On (Alfred A. Knopf) Alana Ridinga, dugogodišnjeg dopisnika New York Timesa iz Evrope zaduženog za teme iz kulture.

Riding je, inače, rođen u Velikoj Britaniji, a novinarski se dokazao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izvještavajući iz Južne Amerike, koja je u tom desetljeću većinom bila u vlasti vojnih hunti i raznih diktatura. Tada se Riding prvi put zapitao o stavu koji kulturnjaci raznih vrsta zauzimaju prema diktatorskom režimu, a kada se 1989. godine zbog posla preselio u Pariz, ova ga je tema počela još više zaokupljati.

"U desetljećima prije Drugog svjetskog rata Pariz je bio kulturna prijestolnica svijeta u koju su se slijevali umjetnici i intelektualci iz Španije, Rusije, Italije, Austrije i Njemačke. Priča moje knjige započinje u trenutku kada Pariz osvajaju nacisti", objasnio je Riding u jednom intervjuu.

Datum je, dakle, 14. jun 1940. i Hitler šeta okupiranim Parizom. Tokom nacističke okupacije, koja će trajati četiri godine, kulturni život ovog velegrada je bio u punom zamahu, kao da se ništa čudno nije dogodilo. Ridinga je zato zanimalo kako su se prema nacistima i okupaciji postavili slavni umjetnici tog vremena: "Šta su učinili svi ti slikari i pisci? Naravno, oni koji su bili Židovi učinili su sve u njihovoj moći da pobjegnu, ali među onima koji su ostali neki su bili simpatizeri izdajničkog maršala Petaina, neki profašistički nastrojeni, drugi pak diskretni protivnici Nijemaca, a tek nekolicina je bila dio Pokreta otpora. Zapravo, svi su se oni, od Picassa i Matissea, preko Sartra i Camusa, pa sve do Mauricea Chevaliera i Edith Piaf na neki način odredili u odnosu na nacističku okupaciju Francuske".

To određivanje je, politički i etički gledajući, u većini slučajeva bilo poražavajuće jer dobar dio pariške kulturne kreme nije imao problema sa nacistima. Najpoznatiji izuzetak je Albert Camus, koji je bio pripadnik Pokreta otpora, dok je slavni moralizator Sartre bio djelatan kao meteorolog u poraženoj francuskoj vojsci. Čuveni egzistencijalistički filozof je ratno vrijeme iskoristio praveći bilješke bilješki za svoje kapitalno filozofsko djelo Bitak i ništavilo.

Knjiga je objavljena 1943, a kasnije se Sartre svojski trudio prepraviti svoju ratnu biografiju, između ostaloga objašnjavajući da je predratna francuska vlast bila korumpirana, pa zato za nju nije htio ginuti. Njegova družica i prvakinja feminizma Simone de Beauvoir u novembru 1940. potpisala je izjavu o tome da nije Židovka, što su morali učiniti svi predavači u školama, a kasnije je lakonski izjavila da joj je to bilo odvratno, ali nije bilo načina da se učini drugačije.

Muzički život Pariza je također cvjetao pod nacističkom okupacijom, a kompozitor Francis Poulenc je tada napisao i praizveo svoju maestralnu operu Razgovori Karmelićanki. U isto vrijeme London je uništavan njemačkim bombama. Chevalier i Piaf su pjevali za naciste, Picasso ih je primio u svojem ateljeu, Jean Cocteau je sarađivao s njima, iako su u isto vrijeme desetine hiljada homoseksualaca umirali u konc-logorima. Još gore, niko od njih nije učinio ništa kada su nacisti počeli progoniti francuske Židove, i to uz pomoć pariške policije. Dogmatski komunisti nisu prstom pomaknuli godinu dana, sve dok Hitler nije napao SSSR, tada su izveli prvi diverzantski napad - u avgustu1941. A među intelektualcima je bilo i onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera, poput Louis-Ferdinanda Celinea i Roberta Brasillacha, novinara i pisca koji je uređivao antisemitski sedmičnik Je Suis Partout.

Zanimljivo, čim je Pariz oslobođen situacija se okrenula za 180 stepeni, te su brutalno osuđivani svi koji su na bilo koji način surađivali sa nacistima. Ženama koje su bile u vezi s njemačkim oficirima brijane su glave i tjeralo ih se gole niz pariške bulevare, dok je spomenuti Brasillach čak osuđen na smrt. Milost za njega tražio je katolički pisac Francois Mauriac, koji se pak nije oglašavao kada je milost trebalo tražiti za Židove. Apel ipak nije pomogao, te je Brasillach strijeljan 6. februara 1945. godine. S druge strane, Riding u svojoj knjizi citira i britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji kaže da samo oni koji su pod okupacijom "znaju šta je sve potrebo učiniti da bi se preživjelo". Problem je što su mnogi učinili i previše.

http://www.youtube.com/watch?v=UM4CY3vCUk8&feature=player_embedded