Kažu da su fojničke jeseni najljepše...

''Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne ruke puno nekakvih svijetlih iskara, čitavo more, pa se one uhvate povrh drveća i dršću rumeno obasjane, mati me onda gladi lije­vom rukom po kosi a ja rastem, dižem se od zem­lje, letim, a poda mnom i oko mene crveno zlatno more. Vičem, klikćem, hvatam iskričave grančice, mekane su i ja se onda budim držeći Emininu ru­ku svojom i gladeći je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolačušama, požegačama i bardaklijama, stabla dršću u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se čini da je sunce pozlatilo vrh Huzbašinog duda...

Danas, vidim, jeseni su sive i mučne – onda to nisam znao. Činilo mi se da se onim neuhvatljivim sunčevim zlatom daruju svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, čeznu, gore i mole mjesečinu da ih pošalje 'u sreću'.''

(Zija Dizdarević, Prosanjane jeseni)