Kako podići pornić u videoteci?

Svaki pornić sastoji se od je...nja. Nema tu puno filozofije, stvar se radi tako-i-tako, u par varijacija rupa ili glumaca. Ali, svako ko je u životu pogledao više od jednog pornića zna da postoje dobri pornići i postoje usrani pornići. Ne pornići sa fetišom sranja, nego pornići usrane kvalitete. Međutim, još smo mi daleko od analize kvaliteta pornića, jer kod nas je teško i priznati da gledaš pornić a kamoli zatražiti ga javno gdje je i ponuđen. Znati ko je Belladonna u nas znači biti okarakterisan kao seksualni manijak, iako to dvoje ima veze koliko i nuklearna fizika sa priglavkama. Samim tim neminovno ljude, naravno uvijek i samo muškog spola, koji gledaju pornografiju zamišljamo kao čudake i bubuljičave štrebere koji u mraku svoje sobe masturbiraju.

Uzmimo za primjer sveprisutnu prisutnost porno filmova na našim trafikama gdje isti, u svoj svojoj „tvrdoći“ stoje uz dječije pernice, flomastere, bojanke i časopise.

Kako tu biti „mangup“? Stati i, neofirno, uprti prstom u DVD ili časopis za odrasle u izlogu te upitati nadrkanu prodavačicu da vam pokaže ponudu i preporuči najbolji naslov dok iza vas u redu stoji najmanje troje, uslijed nikotinske krize, vidno bijesnih ljudi. Od etikete lokalnog perverznjaka, sigurno nećeš moći pobjeći.

Ko je tu lud? Oni koji prodaju takav sadržaj uz žvake, posve necenzurisano u vidnom dometu djece koja tako mogu da podrobno upoznaju spolne organe o kojima ih uče na (nepostojećem) seksualnom odgoju, ili ljudi koji će ispasti perverznjaci samo zato što hoće da kupe nešto što je u ponudi na neprikladnom mjestu?

I dok se U BBI-ju ne može kupiti Playboy (koji je prestao biti erotičan prije ihaj-haj) u trafikama uz osnovne škole možete naći sve „gadosti“ koje možete zamisliti. Nije li to pomalo licemjerno?

Sa druge strane, videoteke, mjesto gdje je video materijal, pa i pornografski, dobrodošao, gotovo redovno, srameći se, porno filmove stavljaju u zabačene uglove. Kao „da ko ne vidi“.

Čekaj malo – današnji klinci dok dođu do punoljetstva i mogućnosti učlanjenja u vidoteku znaju sve o dvostrkim penetracijama, sretnim završetcima i o čemu sve ne (internet, hello?). Čemu onda skrivati taj sadržaj od njih? Tada je već svakako kasno za lekcije iz morala.

Da ironija bude veća, gotovo uvijek su pornići na stalažama videoteka uz dječije filmove. Otkud sada to? Kao „nešto za klinca i nešto za roditelje misle li praviti novog?“

Iznajmljujući pornić sresti ćete se sa prodornim, i nadasve osuđujućim, pogledom djevojke za pultom. Kao eto ona ne vjeruje da ćeš poslije... štajaznam... Crnog Labuda iznajmiti Sisate i napaljene 7... Oprosti, ali kada sam ulazila u videoteku nisam vidjela natpis da je u vlasništvu časnih sestara! Možda ja nikada nisam pogledala pornić, momak mi prepričao, mene zainteresiralo i sad hoću da vidim jedan, a internet mi je isključen.

A opet, iznajmite li crtić – osude vaše djetinjatosti nema. Hmm... a šta ako imaš fetish na Pokemone i iznajmljuješ crtiće zbog masturbiranja.

Uistinu je čudno da smo izloženi pornografiji od trenutka kada možemo pogledom dosegnuti izlog trafike ili naučimo uključiti kompjuter, a  istovremeno, kada odrastemo, istu smatramo kao nešto o čemu se „kod nas ne govori“.