"Jebo sad hiljadu dinara"

Borut Šeparović napravio je u ZKM-u značajnu predstavu Generacija 91-95 ili sat hrvatske povijesti. Njen temelj je roman Borisa Dežulovića Jebo sad hiljadu dinara i njegova antiratna poezija iz zbirke Pjesme iz Lore, a vrhunac svojevrsna psihodrama kad, umjesto finalnog pokolja iz romana, dvanaestorica mladića na sceni osvanu u svom stvarnom životu, kao zagrebački tinejdžeri sa svojim pubertetskim hvalama i strahovima, i peticama iz historije.

Predstavu je produciralo Zagrebačko kazalište mladih, a igra se u maloj dvorani Miško Polanec. Uskoro bi trebala osvanuti i na velikoj sceni jer ima i umjetnički i komercijalni potencijal.

Dvanaest dječaka
Aldin Kasumović, Matija Čigir, Andrej Vesel, Ivan Pašalić, Ivan Fedor, Matija Šakoronja, Nikola Nedić, Filip Jurković, Bernard Tomić, Luka Šulje, Andrej Kopčok i Svebor Kamenski Bačun dvanaestorica su dječaka koji su preuzeli uloge po šestorice vojnika HVO-a i Armije BiH iz Dežulovićeve priče o susretu dvije patrole na ničijoj zemlji, preodjevene u uniforme suprotne strane.

Perverzan čin
Tobožnja urnebesna komedija zabune završava pokoljem. Dežulovićev roman snažna je alegorija, lucidno i tačno ispisana, ali pomalo papirnata, i rekli bismo prije svega žurnalistički skrojena. Na sceni, međutim, taj nagašeni fabulativni manirizam ima otvoren put i pruža obilje situacija, koje je redatelj, uz pomoć dramaturga Gorana Ferčeca, iskoristio za stvaranje jedne mučne, fizički zahtjevne i snažne predstave.

Najstarijem glumcu, Ivanu Pašaliću, je 19, a najmlađem, Sveboru Kamenskom Bračunu, 14 godina. Sve do finala, odjeveni u uniforme i naoružani kalašnjikovima i PAP-ovkama, djeluju mnogo stariji. Sama činjenica da su navukli uniformu je perverzan čin. Izdrilani redateljskom rukom kao naredničkom, oni trče ukrug dok se posve ne zadišu, i lako ih je zamisliti i u stvarnom ratu.

Imaginarno bojište
Spomenuta psihodrama počinje u trenutku kad bi trebala početi kobna pucnjava između šestorice “plavih” i šestorice “zelenih”. Oni okreću poduži, zeleni stol, dotada imaginarno bojište, prema publici, sjedaju za njega i iznose svoje privatne priče. Taj naoko spontani ispad, pomno je režiran. Jednoga, Aldina, počnu provocirati puštajući mu narodnjak koji poziva na klanje muslimana, a kad se ovaj pobuni, počnu ga maltretirati prilično realistično. Tek kada ga natjeraju da se popne na stolicu i da, sa plastičnom čašom naguranom u usta, zapjeva Lijepu našu, i oni shvate koliko je tanka linija između zafrkancije i fašizma.