Istraživanje otkrilo: Kako vid može 'predvidjeti' demenciju 12 godina prije postavljene dijagnoze?

Oči mogu otkriti puno o zdravlju našeg mozga, a problemi s očima mogu biti jedan od najranijih znakova kognitivnog pada. Najnovija studija* pokazuje da gubitak vizualne osjetljivosti može predvidjeti demenciju 12 godina prije nego što se dijagnosticira.

Objavljeno istraživanje temeljilo se na 8623 zdravih ljudi u Norfolku, Engleska, koji su praćeni dugi niz godina. Do kraja studije, 537 sudionika razvilo je demenciju, tako da su istraživači mogli vidjeti koji su faktori mogli prethoditi ovoj dijagnozi.

Na početku studije sudionici su zamoljeni da prođu test vizualne osjetljivosti. Za test su morali pritisnuti tipku čim su vidjeli trokut koji se formira u polju pokretnih tačkica. Ljudi koji bi razvili demenciju mnogo su sporije vidjeli ovaj trokut na ekranu nego ljudi koji bi ostali bez demencije.

Zašto?

Problemi s vidom mogu biti rani pokazatelj kognitivnog pada budući da toksični amiloidni plakovi povezani s Alzheimerovom bolešću mogu prvo utjecati na područja mozga povezana s vidom, pri čemu se dijelovi mozga povezani s pamćenjem oštećuju kako bolest napreduje. Dakle, testovi vida mogu otkriti nedostatke prije testova pamćenja.

Postoji nekoliko drugih aspekata vizualne obrade na koje utječe Alzheimerova bolest, kao što je sposobnost da se vide obrisi objekata (osjetljivost na kontrast) i da se razlikuju određene boje (sposobnost da se vidi plavo-zeleni spektar je pogođena rano u demenciji), a oni mogu utjecati na živote ljudi, a da oni toga nisu odmah svjesni. Još jedan rani znak Alzheimerove bolesti je nedostatak u "inhibicijskoj kontroli" pokreta očiju, pri čemu se čini da ometajući podražaji lakše zadržavaju pažnju. Čini se da ljudi s Alzheimerovom bolešću imaju problema s ignoriranjem ometajućih podražaja, što se može pokazati kao problem s kontrolom pokreta očiju.

Prepoznavanje lica

Također, isti istraživači imaju rane dokaze koji sugeriraju da osobe s demencijom imaju tendenciju neučinkovito obraditi lica novih ljudi. Drugim riječima, ne slijede uobičajeni obrazac skeniranja lica osobe s kojom razgovaraju. Kod zdravih ljudi to bi bilo od očiju do nosa do usta. To radimo kako bismo "utisnuli" lice u sjećanje i zapamtili ga za kasnije. 

Osobe s demencijom ponekad se čine izgubljeni jer ne pomiču oči kako bi pretražile okolinu, uključujući lice ljudi koje su upravo upoznali. Iz toga bi slijedilo da biste kasnije bili manje sposobni prepoznati ljude jer niste utisnuli njihova obilježja. 

*Autori studije su: Eef Hogervorst, profesor biološke psihologije, Univerzitet Loughborough; Ahmet Begde, doktorski kandidat, neurorehabilitacija, Univerzitet Loughborough, i Thom Wilcockson, viši predavač psihologije, Univerzitet Loughborough