Čestitka generacijama

Čestitamo generaciji...

Ne mogu da vjerujem da smo uspjeli! Prema onom što kažu današnji pravnici i birokrate, svi mi koji smo bili djeca u 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerovatno ne bi trebalo da smo živi....

Dječiji kreveti su nam bili obojeni vrištećim bojama na bazi olova! Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na flašicama lijekova, vratima i ormarićima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige...

Da ne spominjemo rizik kad smo autostopirali...

Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i vazdušnih jastuka...

Pili smo vodu sa česme u dvorištu, a ne iz flaše. UŽAS! Jeli smo kolače, hljeb i mast i pili gazirana slatka pića, ali nikada nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali napolju. ..

Dijelili smo jedno gazirano piće sa četiri prijatelja, iz jedne flaše, i niko od toga nije umro...

Provodili smo sate gradeći male automobile od raznoraznih otpadaka i onda se spuštali niz brdo, da bismo tek onda otkrili da smo zaboravili na kočnice! Nakon što smo se nekoliko puta zabili u žbunje, riješili bismo problem...

Otišli bismo smo od kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, vraćali smo se kuđi kada bi se napolju upalila ulična svijetla...

NISMO IMALI MOBILNI!

Nezamislivo! Nismo imali Play Station, Nintendo, X- Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sistem, kompjutere ili Internet chatove...

Imali smo prijatelje! Izašli bismo iz kuće i našli ih...

Igrali smo između dvije vatre i ponekad bi nas lopta stvarno zabolila...

Padali smo s drveča, znali smo da se posječemo, polomimo kost ili zub, i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi...

To su bili nesretni slušajevi. Niko nije bio kriv osim nas...

Tukli smo se i udarali jedni druge, dobijali modrice i naučili kako da ih prebolimo. Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama, i iako nam je bilo rešeno da će se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko...

Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i igrali se sa njim. Nisu svi drugari ulazili u ekipu. Oni koji nisu, morali su da nauče da se nose sa razočarenjem. Zamislite samo to! Naši postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane...

Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u školi ili sa zakonom bila je nezamisliva...

Oni su ustvari podržavali školu i zakon. Nevjerovatno! Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, rješavatelja problema i pronalazača, IKADA. Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se sa tim nosimo....

I vi ste takvi...