Pionirka influenserske branše: Ella Dvornik objavila novi album "Alterella"

Javnost je prvi put imala priliku upoznati Ellu Dvornik sredinom 2000-ih godina kada je predstavljena kao buntovna tinejdžerica u hit reality showu "Dvornikovi".

Emisija je, po uzoru na MTV-jevu uspješnicu "The Osbournes", pružala uvid u svakodnevicu porodice Dvornik, odnosno, legendarnog muzičara Dina, supruge Danijele i kćeri Elle koja je stereotipnim izgledom buntovnice kreirala savršen lik za reality TV koji je hrvatska publika prije 15-ak godina objeručke prigrlila, od talent showova do Big Brothera.

"Dvornikovi" su poslužili kao savršena "pista" da se Ella Dvornik probije pod svjetla reflektora. Šačica kreativnosti, upućenost u strane trendove društvenih medija koji su tek tada započeli i malo vjetra u leđa baziranog na porodičnom prezimenu pomogli su Elli da se realizira kao medijska persona i jedna od prvih "influencerica" ovih prostora.

U pozadini alternativne mode, japanskom scenom inspirisane šminke i intervjua u žutoj štampi, ambiciozna je Ella pokušala pokrenuti i muzičku karijeru.

Nazvana "nepo-bebom" prije nego što je taj izraz uopće ušao u svakodnevni leksik, Ellina je muzika većinom prošla ispod radara, a za taj melodičan, ali isprazan alternativni pop-rock ukrašen japanskom anime estetikom "zakačile" su se pretežito tinejdžerice koje su ukusom u materijalno i psihom bile na istom nivou kao i ona. Godine su prolazile, a Ella je stasala u influencerskog magnata i svestranu majku dvije djevojčice koje je teško izbjeći. Uz brojne uspješne projekte, među dežurnim tviterašima i internetskim komentatorima prašinu je upravo digla "Alterella", njen muzički alter ego.

Reklamiran oskudnim fotografijama koje su mamac prosječnim Facebook komentatorima i obogaćen futurističkim vizualima te digitalnim avatarom kreiranim posebno za njenu revitaliziranu glamuzičku karijeru, ovaj album je ispao onako kako smo i svi očekivali - površno, a opet dovoljno zanimljivo da generiše buku i žamor u hrvatskoj javnosti, baš kao i spomenuti reality show davne 2006. godine.

Navodno prvi hrvatski ženski trap album "Teška vremena za sanjare" otvara pjesma "Mijenjam se" i poprilično generičnim tekstom i balkanskim, klupskim instrumentalom i vokalom evocira energiju Senidah, ali ipak trunku slabije od spomenute slovenske muzičarke. Za produkciju albuma zaslužan je Strapazoot koji se u kratkom vremenu istaknuo kao jedan od perspektivnijih producenata sa scene, a iduća pjesma, "Bonton" upravo to i dokazuje. Blesavim, ali zabavnim rimama uz lako pamtljiv flow, Alterella koristi sve stereotipne alate i motive trap muzičara kako bi uvjerila slušatelja u svoju legitimnost, a Strapazoot (Arian Vuica) je pjesmu dodatno začinio pulsirajućim "jungle" beatom kakvog se ne bi posramila ni britanska scena devedesetih.

Nakon "Bontona", jedne od svjetlijih tačaka albuma, slijedi pomrčina u obliku pjesme "Arigato". Ni miljenik generacije Z, Dino Blunt, nije uspio ovo spasiti iz ralja neslušljivosti. Količina popularnih japanskih riječi i elemenata pop kulture te današnjeg "slanga" prenapučila je pjesmu, pa me iskreno zanima je li ironičnost krajnji cilj ove pjesme čija najistaknutija fraza glasi: "Arigato gozaimasu, ide gas". "Achoo" je još jedna zanemariva, isprazna pjesma, a nakon nje slijedi "Svi su dečki kurve" sa zaraznim sintesajzerima, ali osim nekoliko stihova spremnih za Instagram storyje ljutih adolescentica, nema ništa za ponuditi.

"Sugar daddy, slatka sam ko Stevia" otvara iduću pjesmu, simbolično nazvanu "Stevia". Bliža pristupačnom pop zvuku od prethodnih nekoliko pjesama, pjesma lagano ulazi u uho, no opet se bori s (ne)ozbiljnošću i (ne)ironičnosti te dodatno zbunjuje slušatelja kojim je smjerom Alterella htjela krenuti. Usprkos umirujućoj boji glasa, Alterellin vokalni izražaj ponekad je neizdrživ, a na trenutke dobro komplimentira opuštenije pjesme poput "Grinder". "Glupa kuja" s izraženim fus činelama podsjeća na R&B s kraja devedesetih godina u kombinaciji s modernijom produkcijom, ali baš kao i "Thot Pop" koji prizvukom podsjeća na beatove Afrike Bambaate ili Run DMC-a iz osamdesetih - nema liričke supstance. Obje pjesme nažalost ispadaju kao prijetnje srednjoškolki svojim suparnicama...što je na kraju Ella Dvornik možda htjela i postići s obzirom na to da osobno smatra svoj alter ego "20-godišnjakinjom", ironično ili ne.

Obli font neonsko-zelene boje, roza kosa na kiborškom digitalnom avataru, uvlačenje metaversea u cijelu priču u kombinaciji sa slangom današnjih tinejdžera, referencama na anime, drogu, nonšalantnim spominjanjem lijekova za smirenje i konstantnim traženjem partnera uz seksualne aluzije kreira čudnu mješavinu koja je na kraju naprosto pretjerana i forsirana. Uz odličnu produkciju od strane Strapazoota i Metropole, Alterella pruža vokalno i tekstualno vrlo malo, ali servira više nego dovoljno "oštrog" sadržaja da pokrene priču na raznim portalima i društvenim mrežama, što je nešto čemu Ella nije strana. Čudi me jedino što nije dodatno poradila na cijelom projektu i snimila neki vizualno-impresivan spot.

"Teška vremena za sanjare" je još jedan proizvod u asortimanu Elle Dvornik koja kao pionirka influencerske branše vješto caruje tim svijetom. Kreativno se prilagođava publici, pa tako i ovoga puta, i to onoj po dva desetljeća mlađoj od sebe. Alterella je zanimljiv koncept zvuka uparenog s prikladnim vizualima, ali njen je album preslab i premlak da digne više prašine oko sebe. Na kraju nije jasno je li Ella Dvornik iskrena i u potpunosti ozbiljna oko ovog albuma ili ironična i svjesna sebe te svojih pokušaja infiltriranja među "vršnjake”... čak 20 godina mlađe od sebe, prenosi Jutarnji.hr.