"Vjetre, pričaj sa mnom": Iza pobjedničkog filma 31. SFF-a stoji rediteljeva lična i emotivna priča

Glavna nagrada Srce Sarajeva za najbolji igrani film na proteklom 31. Sarajevo Film Festivalu (SFF), koji je okončan sinoć, pripala je ostvarenju Vjetre, pričaj sa mnom srbijanskog reditelja Stefana Đorđevića.

Inspirisan rediteljevim stvarnim životom, Vjetre, pričaj sa mnom intiman je filmski osvrt na bezvremenu vezu između majke i sina.

Nakon smrti majke, Đorđević je odlučio da uz pomoć cijele porodice snimi film u kojem fokus neće biti na tugovanju zbog njenog odlaska, već veselju zbog njenog života.

"Po prvi put nakon skorašnje smrti svoje majke, Stefan se sastaje sa članovima porodice kako bi proslavili rođendan njegove bake. Povratak kući inspirisan željom da završi film o majci, kao i pokušaj da se iskupi tako što spašava psa lutalicu, navode Stefana na introspekciju", glasi sinopsis filma.

Govoreći za zvaničnu stranicu Sarajevo Film Festivala Đorđević je otkrio u kojem trenutku je odlučio da je spreman baviti se tako teškom temom.

"Znao sam da sam spreman napraviti film o mojoj majci Neci onda kada sam prestao da gledam na njen odlazak kao na tešku temu. Moja majka je voljela život više nego bilo ko drugi, i kakav bi njen učenik bio da razmišljam više o njenoj smrti, nego o njenom životu. Kada pomislim na nju hoću da se radujem, da mi izmami osmijeh, da nikada ne ode, pa i ako suze poteku, čovjek može samo više da voli poslije njih", rekao je Đorđević.

Uz njega, u film glumi i njegova porodica.

"Tokom posljednjeg ljeta moje majke, snimili smo prizore koji su mi se duboko urezali. Samo snimanje je otvorilo teme između nas dvoje o kojima nikada prije nismo razgovarali. Povjerila mi se kako priča sa vjetrom. Gledajući kasnije njen sjaj u očima dok priča o vjetru, pomislio sam kako je to ono šta Necu čini posebnom i jedinstvenom, i kako niko ne može da odigra ili zamijeni to. Ta pomisao je inicirala želju za stvarnošću, jer su odnos sa porodicom i okruženje u kojem je Neca odrasla učinile nju jedinstvenom, baš onako kako je i ona uticala na sve nas. Otud je i proistekla želja svih članova porodice da joj posvete Vjetar, jer iako nije bilo nimalo jednostavno otvoriti se ispred kamere, ona je iz ljubavi prema nama radila mnogo teže stvari", kazao je Đorđević.

Đorđeviću je veliku pomoć u stvaranju filma pružio brat Boško, koji je potpisan kao saradnik na scenariju.

"Boško je također filmski autor i on je jedini od članova porodice koji poznaje strukturu i formu filma. Njegovo mišljenje izuzetno cijenim i bez njegove predanosti Vjetar ne bi bio ono što jeste, film o porodici. Scenarij je sačinjen od sjećanja i uspomena iz vremena poslije Necine smrti, koje smo onda rekonstruirali na samom snimanju, i ono što je Boško donio kao autor na snimanju je prisutnost, stvaranje jedinstvenog trenutka u vremenu, ali ne na filmski način, već kao dio života. Najbolje je razumio kompleksnost forme i napisao je scene za sebe, baš onako kako ih je i Neca napisala za sebe", istakao je Đorđević.

Otkrio je i koliko mu je rad na ovom filmu pomogao pri nošenju s majčinom smrću.

"Svaki dio procesa kreiranja Vjetra imao je svojih izazova, koje nikako ne bih prebrodio da nisam imao posvećene ljude oko sebe. I ovdje ne mislim samo na porodicu ispred kamere, već i na onu iza kamere. Dragana Jovović, producentica filma, takođe je izgubila jednog od roditelja i bez njenog razumijevanja i poznavanja kompleksnosti teme, ali prije svega bez njene podrške, ne bih izgurao ovaj film do kraja. Dosta članova ekipe je rano izgubilo nekoga bliskog i svi su imali svoju vrstu motivacije da rade na projektu koji se suočava sa smrću. Bavljenje životnim traumama je izuzetno važno, da li na kreativan ili ljudski način, ali kod svih nas koji smo radili na ovom filmu te dvije stvari su se isprepletale i osnažile naše odnose, ne samo međuljudske već i one prema svetu oko nas", riječi su Đorđevića.

Pas Lija u filmu je jedan od glavnih likova. Đorđevć je objasnio zašto mu je je bilo važno u tu porodičnu atmosferu unijeti motiv povrijeđenog psa.

"Moja majka je svoje posljednje ljeto provela na Borskom jezeru, u maloj kamp kućici, okružena biljnim i životinjskim svijetom. Bilo joj je potrebno da bude u okruženju koje manifestuje prijatne vibracije kako bi uspjela da pobijedi bolest u sebi. Da bi razgovarala sa vjetrom, prvo je morala da ga čuje. U slijedu kompleksnosti ljudskih karakteristika i odnosa, ne pomislimo na njihove osnove i koliko zavisimo jedni od drugih. Koliko bez brige, ne postoji ljubav. Poslije majčine smrti osjećanje brige kao da je tokom noći prestalo da postoji i ogromna težina se sručila na moja ramena. Uveliko sam razmišljao kako želim da udomim psa, da ga spasim od nepredvidivog života na ulici, ali prije svega ja sam bio taj kome je trebala pomoć. U cijeloj toj skrhanosti i želji kolima sam udario psa na putu i zatim pokušao da mu pomognem, ali pas je pobjegao. Neposredno poslije toga sam udomio Liju i od tada Lija i ja smo nerazdvojni", ispričao je Đorđević.