Šta zapravo čitanje knjiga radi našem umu

Priče koje čitamo manipuliraju našim umom više nego što smo mogli da zamislimo. Stara, američka narodna poslovica kaže: "Onaj ko priča priču, vlada svijetom."

Potencijal priče je nepredvidiv. Priče mogu da imaju izuzetnu moć, mogu da mijenjaju međuljudske odnose i da utječu na predrasude koje imamo, pa prema tome potencijal priče da ubijedi može biti zapanjujuć.

Psiholog sa Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji, doktorica Zoe Walkington, skrenula je pažnju na istraživanje o efektu koji je ostavila knjiga Harry Potter na osobe koje su pročitale svega nekoliko poglavlja.

Naime, ljudi koji su čitali knjigu/e o Harrryju Potteru, u većem broju slučajeva vjeruju u mogućnost pomjeranja stvari umom, u odnosu na ljude koji nisu čitali ovo djelo. Dok ljudi koji su čitali knjige o vampirima vrlo često misle kako imaju zube duže u odnosu na svoju populaciju, i to samo zbog toga što su pročitali jedno ili dva poglavlja. Psiholozi ovu pojavu nazivaju asimilacija - gdje čitalac usvaja karakteristike izmišljene grupe/lika.

Psihologija poznaje još nekoliko efekata koje čitanje ostavlja na naš um:

1. Transportiranje - podrazumijeva da se čitalac gubi u svijetu iz priče koju čita. Doktorica Walkington ovu pojavu objašnjava kao javljanje osjećaja potpune uronjenosti u svijet iz priče.

2. Identifikacija - čitalac usvaja perspektivu i identitet lika iz priče. Na izvjestan način, čitalac osjeća sve što se dešava liku iz knjige koju čita.

Istraživanja ukazuju da su ova dva efekta povezana sa našom sposobnošću za empatiju prema drugim ljudima.

Pisac i režiser Anthony Horovic smatra da čitanjem ne odmaramo mozak, već gradimo svijet riječi, taj svijet povezujemo sa gradom, a grad naseljavamo određenom populacijom ljudi. Film, televizija i pozorište imaju priznatu ulogu u oblikovanju mišljenja kroz priču, a ništa manje od toga nemaju one ispisane u knjigama.

Neuronaučnici sa Univerziteta u Cambridgeu posmatrali su posebne dijelove mozga u procesu čitanja.

"Naše istraživanje zasnivalo se na značenju koje ostavljaju pojedinačne riječi. Ako, na primjer, pročitate riječ 'skakanje' aktivirat će se dijelovi u mozgu koji se inače aktiviraju kada izvodite skakanja“, objasnio je kognitivni neuronaučnik sa Univerziteta u Cambridgeu, doktor Olaf Hauk.

Jedna od teorija koja može da objasni ovaj efekat ima veze sa "neuronima ogledalima". Ovo su neuroni koji reaguju na aktivnosti drugih ljudi koje mi opažamo. Neki naučnici tvrde da neuroni ogledala stvaraju empatiju, i da se to također dešava u našem mozgu dok čitamo.

"Moguće je da ćemo osjetiti tugu kada čitamo o nekome ko je tužan, ili da ćemo osjetiti sreću kada čitamo o nečijoj sreći. Ja sam ubijeđen da u ovom procesu imaju ulogu neuroni ogledala, ali kompletna priča se ne završava ovdje", rekao je doktor Ola, za BBC news.

Odnosi koje gradimo sa likovima koji nisu stvarni često mogu da budu poput onih koje imamo sa stvarnim osobama, pa psiholozi ovo nazivaju parasocijalnim vezama. Ono što je zanimljivo je da ove veze dokazano mogu da utječu na suzbijanje osjećaja usamljenosti, podižu samopouzdanje i mogu popraviti naše raspoloženje.

Poznato je da iz veze koje proističu iz prijateljstava koja njegujemo sa različitim ljudima oblikuju naš svijet, ali ono što je možda još zanimljivije je da ta prijateljstva ne moraju da budu stvarna.

Istraživanje koje je sproveo italijan, psiholog Loris Vezali pokazalo je da su djeca koja su čitala Harryja Potera imala reducirne predrasude prema imigrantima. Međutim, važno je napomenuti da je ovo bio slučaj sa djecom koja su se identificirala sa likom Harryja.

"Priče su važan dio dječijeg odrastanja, ono nastaju kroz igru i imaju značajnu ulogu o tome kako djeca razumiju svijet oko sebe i sebe“, istakla je učiteljica Gerti Ahilen.

Zaključak je da priče mogu da izazovu empatiju, reduciraju usamljenost i predrasude i da budu veoma uvjerljive kada su u pitanju, recimo, politička ubjeđenja ili kontroverzna pitanja poput istopolnih brakova, migranata i slično